Uredno pokošena trava, lijepo popločana staza za šetnju, mnogo cvijeća i kip pjesnika su opisi koji u posljednjih minimalno 30 godina ne odgovaraju parku u Glamoču. Neravna staza, igralište za djecu na kojem nedostaju ljuljaške, zid čiji dijelovi otpadaju, trava do gležnjeva i ograda koju je preuzela hrđa su realna slika parka koji predstavlja centar opštine Glamoč.
Tekst i fotografije: Lejla Ćirić
Park predstavlja centralni dio dešavanja, ali osim toga vrlo je jasan indikator stanja u gradu. Stanovnici Glamoča su navikli na prizore koje svakodnevno zatiču, pa ih više i ne primjećuju. Građani kroz park prođu samo u periodu školskih matura i za vrijeme Božićne čajanke.
„Pločice koje su u parku su popucale, korijenje stabala ih je diglo od zemlje. Učenici kada imaju defile za maturu, redovno zapinju tuda, a djevojkama u štiklama je prava noćna mora proći tom stazom“, govori Emel Kovačević iz Glamoča, student kriminalistike u Sarajevu.
Uz neravnu stazu, nalazi se drvena kućica koja čeka svoju ulogu od Božića do Božića, a tu su i klupe koje imaju pogled na zid koji je upečatljiv detalj zbog svoje veličine. Zid je velikih dimenzija jer je predstavljao spomenik borcima u Drugom svjetskom ratu.
„Na zidu je danas oslikano Glamočko kolo i grb Glamoča, a sa druge strane zida su ucrtani putokazi, odnosno gdje se sve može stići iz parka. Lijepo je to zamišljeno, ali se ne održava, pa sa zida redovno otpadaju komadi“, dodaje on.
U parku se nalazi spomen križ žrtvama Domovinskog rata, koji je visok četiri metra. Takođe, tu je i postolje na kojem se nalazila statua Milice Tepić.
„Da nije sve tako sivo dokaz je dječji parkić za igru, doduše nedostaju ljulje, ali zapravo taj dio parka je jedina tačka u boji jer se djeca igraju, pa se i osjeti neki život“, kaže Emel za eTrafiku.
Da je već godinama situacija ista potvruđuje i Zorica Marković, diplomirani inženjer arhitekture. Ona opisuje svoj doživljaj parka dok je i sama bila stanovnica Glamoča, prije odlaska u srednju školu u Banjaluku.
„Kroz djetinjstvo, park je izgledao kao centralno mjesto Glamoča, ali se iz nekog razloga nikada nismo zadržavali u njemu. Uvijek su djeca pronalazila druga mjesta za igru i druženje. Nažalost, i dalje je tako. Danas više izgleda kao ostrvo unutar kružnog toka nego kao jedina parkovska površina u gradu“, govori Zorica za eTrafiku.
Kroz ovakve strukture, njihov kvalitet i posjećenost, možemo zaključiti kako živi jedan grad, a dalje i njegovo stanovništvo. U parku se jasno ocrtava zaborav i manjak želje za promjenom.
„Glavni nedostatak parka je neiskorišćenost njegovog potencijala. Struktura već postoji — nalazi se u centru grada na ukrštanju svih puteva, bogat je zelenilom, objekti su orijentisani ka njemu i lako je saglediv. Ujedno je i trg, ali ni po čemu se u strukturi to ne prepoznaje. Ono što mu najviše nedostaje su sadržaji. Prostor čine korisnici, a korisnicima je potrebno nešto da ih privuče i zadrži“, kaže.
Zorica je zaposlena kao saradnica u oblasti arhitektonskog projektovanja, pa je u okviru svoje struke, za eTrafiku, predočila plan rješenje problema koji je nezaobilazan u svakom pogledu.
„Potrebno je park posmatrati kao mjesto susreta. Naravno, grad ima veće probleme i potrebna mu je strategija iz koje bi proisteklo rješenje za park među mnogim drugim. Ali ako posmatramo samo park, mogućnosti za poboljšanje kvaliteta su razne — od uobičajenog postavljanja urbanog mobilijara, igrališta za djecu, organizovanja dešavanja i slično. Iako ovakve prakse obično budu zanimljive vrlo kratko, jer ne omogućavaju raznolikost dugoročno. Moj prijedlog bi, uopšteno rečeno, obuhvatao potpuno prepuštanje pitanja sadržaja zajednici. Korisnici najbolje znaju šta im je potrebno i na koji način žele iskoristiti prostor. Roditeljima bi služilo mjesto za igru djece i njihov predah, starijim ljudima za sjedenje i razgovor, a mladima mjesto za druženje. Naravno, park se može koristiti i za različite manifestacije, predstave, priredbe i sl. U prostornom smislu, prije svega bih onemogućila parkiranje uz park i uklonila ogradu te tako prostor učinila pristupačnijim. Da bi ovo funkcionisalo i bilo bezbjedno, potrebno je i promisliti razdvajanje pješačkog i automobilskog kretanja, ali to je već pitanje dublje analize. Kao zaključak, rekla bih da je potrebno malo inicijative i promišljanja i promjenu je vrlo lako postići“, ambiciozno objašnjava ova mlada djevojka.
Ona ima 24 godine, kaže da politika nikada nije bila dio njenih interesovanja, ali opstanak u ovoj državi jeste.
„Ne vjerujem da će ovi izbori donijeti promjene ni na jednom nivou, jer ni u prethodnim periodima nismo uočili značajne razlike“, za kraj našeg razgovora napominje Zorica.
Sa Zoricom, stav o izborima dijeli i devetnaestogodišnja Sabina Kovačević, koja prije polaska na fakultet obavlja sezonski posao na Palmižani, jednom od mnogih Paklinskih otoka.
„Upisala sam Pravni fakultet u Zenici koji je bio moj prvi izbor, a uz to sam primljena i na odsjek Kulturologije na Filozofskom fakultetu, koji sam unatoč tome što je zanimljiv morala otpisati. Razlog tomu je činjenica da u Bosni i Hercegovini ne postoji zvanje kulturologa i znam da se definitivno ne bih proslavila karijerno gledajući“, ističe Sabina tužno jer njen san ostaje po stani.
Ona kaže da nikada nije imala sentimentalnu vezanost za “naš” park, jer ne nudi priliku za uspomene. Jedina prilika koju park obilježi u životima mladih Glamočaka su samo mature.
„Izuzev školskih matura, park ne nudi mnogo. U njemu se godišnje odvije jedna čajanka i to je to. Prostor je relativno velik za park i ima mnogo potencijala koji ostaje neiskorišten. Mislim da jedan zid sa oslikanim Glamočkim kolom ne pokazuje nešto što već nije viđeno. U njemu je sve oronulo i vapi za preuređenjem, a s obzirom da to ne dotiče one koji bi trebalo da brinu o tome, ne dotiče ni nas mlade. Ne postoji ništa privlačno u našem gradu i zna se da za to nismo zaslužni mi mladi, ali ta odgovornost je pala na nas“, govori Sabina za eTrafiku.
Mišljenje koje omladina Glamoča dijeli je da je park svake godine u gorem stanju. Osobito izraženo mišljenje imaju studenti koji odlaze na studije u veće gradove i osjete ljepotu gradskih parkova u ljetnim noćima, ali na povratke u monotoniju i beživotnost glamočkog parka su primorani da se naviknu.
„Kipovi, murali, bilo šta vezano za umjetnost bila bi jako dobra promjena, ali svejedno okruženo kafanama bojim se da bi teško došlo do izražaja. Uz njih zamišljam ukrasne grmove, biljke, cvijeće različitih vrsta, jer to i te kako tamo nedostaje, ali kao da se mene išta pita“, kaže sa tugom u glasu.
Prostor je prilagodljiv izvođenju predstava, kina na otvorenom i za muzičke večeri, ali to je do sada bio samo nedosanjani san.