Nakon dramatičnog raspada bivše Jugoslavije, građanskog rata i potpisivanja Dejtonskog sporazuma, međunarodna zajednica počela je da upravlja BiH kao (polu)protektoratom. RAK i Vijeće za štampu BiH su samo neki od izdanaka njene vladavine u ime demokratije. Vijeće je osnovano još 2000. godine pod pokroviteljstvom i smjernicama “znalaca” iz međunarodne zajednice, u želji da se doprinese pomirenju u zemlji.
Nažalost, taj humani projekt, kao i svi velikodušni projekti tih evropskih dobročinitelja, nije uspio. Novinarstvo u BiH se polarizovalo, sve se svodi na dobri/mi i loši/oni. Nema novinarske etike ni ispravnog obavještavanja, da i ne spominjemo ozbiljno novinarsko istraživanje. Finansiranje medijskih kuća je jedan od osnovnih problema zašto je tako i zašto su najveće redakcije pod skutama nacionalnih i ekonomskih izabranika. Pitam se da li je to opravdanje za nizak standard profesionalizma u novinarstu ili problem treba tražiti negdje drugdje. Tabloidizacija je danas vladajuća novinarska paradigma, a većina naših saznanja o svakodnevnim fenomenima zasnivaju se prevashodno na medijskim “slikama stvarnosti”. Tabloidizacija je u potpunosti istisnula istraživačko novinarstvo i sve veći naglasak se stavlja na tzv. “soft” novosti. Štampa nam je žuta da žuća ne može biti. U medijima se plasira sve i svašta.
Baš ovih dana na svim naslovnicama i tv dnevnicima gledamo Vojvotkinju od Kembridža. Zaglavila je u bolnici, trudna je, šta li će roditi? Muško ili žensko? Možda ipak da se kladim na muško? Ali u tim dubokoumnim razmišljanjima ometa me Severinin razvod. Opet sam se zabrinula, bila je u Beogradu i pitanje je veliko da li se pomirila sa Milanom ili nije, kako li je mali Aleksandar? I negdje između tih vijesti sine mi da živim u zemlji u kojoj samo probleme možemo izvoziti. U zemlji u kojoj je sve neorganizovano, osim kriminala. Gdje se ne zna da li je lošija unutrašnja ili vanjska poltika. Evropska unija kao « big brader » neprestano postavlja nove uslove, kao strogi otac prijeti batinama neposlušnoj djeci. A naši vrli političari u nemogućnosti pronalaženja boljeg rješenja povećavaju akcize na gorivo, na cigarete iz godine u godinu (da nam ne bude previše odjednom), brinu za svoj narod, za zdravu okolinu i zdrava pluća… pa valjda svi znamo kako je liječenje skupo, a po svemu sudeći biće još skuplje, pogotovo sad kad su zdravstvenim radnicima skinuli 10% od plate (moraju i oni od nečega živjeti). Na sve su oni mislili, pa ne primaju valjda džabe osam prosječnih plata… Zaslužili su, nema šta! Brinu oni, brinu i previše, kako su se samo uznemirili zbog oslobađajućih presuda Haškog tribunala, nasikirali se i izrazili duboko žaljenje zbog svih “naših” osuđenih, a “njihovih” oslobođenih. Pomogli bi i oni ali nemaju para, a kako bi ih i imali kad moraju dati svojoj djeci da se djeca ne drogiraju, da ne daj bože skrenu sa dobrog puta, pa svi znamo kakva su današnja djeca??? Imaju oni i drugih problema, ne trebaju ih još i mediji maltretirati, ovi sindikati se podigli bez veze, pa šta hoće ti policajci, prosvjetni radnici i ostali korisnici budžeta, neka budu srećni što imaju posao!
Napravili su nam auto-put, i to ne bilo kakav, već najskuplji u Evropi, a tako će nam ga i naplaćivati. Npr. godišnja vinjeta u Austriji košta 85 evra ili 165.75 KM, a mi ćemo u skladu sa evropskim standardima, (nego kako bismo mi drugačije), mjesečno za 40 kilometara auto puta plaćati 240 maraka. Ima se može se… Ma, pretjerujem i ja, za 40-tak kilometara auto-puta u Federaciji BiH, od Sarajeva do Visokog, ili malo dalje, plaća se ista putarina. Ali, treba imati u vidu da će to možda biti i jedina prilika za većinu građana BiH da se vozi auto-putem ili tačnije rečeno provoza, (a svaki luksuz se plaća) s obzirom na to da nam EU ponovo prijeti uvođenjem viza jer nismo bili dobri…
U Evropu se može samo turistički s određenom, zakonom propisanom svotom novca u novčaniku, a ne–ne tražiti posao i način da preživiš. A nije da naši vrli oci ne brinu i ne hrane svoj narod, pa niko ne može poreći da se tokom predizbornih kampanja ne jede i ne pije do mile volje… i ne samo to… još im se i pjeva… Opet, i u starom Rimu su tako pridobijali narod. Čudom se čudim što narod hrli preko granica i traži svakojake azile… I još bih ja o svemu tome razmišljala, dotakla bih se možda i korupcije i nepotizma, ali pažnju mi odvuče vijest o dvanaestogodišnjoj amerikanki koja je zadavila svoju bebu i o kojoj će vrijedni novinari napraviti emisiju i koja će vjerovatno postati popularnija i od Brejvika.
Nažalost, mase interesuju najviše različite vrste tabloidnih sadržaja: skandali, ubistva, mržnja, bilo šta u vezi sa seksom (naročito ako se nešto vidi), različite vrste čuda (što fantastičnija/nerealnija to bolje). I u svijetu i kod nas se pokazalo da većina ljudi najviše voli da se petlja u tuđe živote – da tračari i da voajeriše. To je na žalost sadržaj koji najviše privlači čitanost i gledanost. Čak i ozbijne ili bi trebalo da budu ozbiljne političke debate, svode se u suštini na jedno, zabaviti gomilu. Za one koji su neupućeni javna debata je između ostalog, pokušaj da se o nekom pitanju (a to su često prijedlozi zakona ili pitanja od opšteg interesa, što uključuje i referendumska) dođe do preovladavajućeg stave šire populacije o njemu. U javnoj debati bi se trebala suprotstavljati mišljenja snagom argumenata, a ne svađama i vrijeđanjem. Tabloidizacija javne debate je u stvari, banalizovanje suštine debate i fokusiranje na spoljne, “scenske” efekte, suština prestaje da bude važna – važni postaju oni elementi za koje predlagač ili drugi zainteresovani žele da dobiju široku podršku. Tako se osnovni principi tabloidizacije medija prenose na javnu debate, ali ne završava se samo na tome, mijenja se i ontologija javne debate, zabavni, površni sadržaji postaju njena suština, dok ozbiljna, životna pitanja kao da malo koga interesuju. Naravno i danas (kao nekada) nisu usamljena mišljenja da su ozbiljna pitanja rezevisana za odabrane, one koji o njima zaista mogu, ili se misli da mogu, meritorno rasparavljati. Za mase je oduvijek bilo dovoljno “hljeba i igara”. To nije slučaj samo u BiH, već svugdje u globalnom selu. Dovoljno je pogledati javne debate američkih kandidata za predsjednike da se sagleda sva bijeda i tabloidizacija istih.
Televizijske debate kandidata za americkog predsjednika jos od 1960. godine i prvog duela pred kamerama Johna Kennedyja i Richarda Nixona predstavljaju prvorazredan show sa elementima spektakla, politike, konflikta, nade i slavlja. Kako tada, tako i sada, ko o čemu, Amerikanci o Rusima. Da je to trend i kod nas, samo sa drugačijim klišeom, dovoljno je upaliti TV ili na jutjubu pogledati bilo koju od lokalnih javnih debata. Prazne priče oko referenduma, bajke o zapošljavanju, isticanje nacionalnosti kao zadnjeg aduta, uvijek jedno te isto… I ovakvih primjera mogli bi navoditi unedogled. Prave javne debate kao i da ne postoje. Nekako se ne mogu sjetiti o kojem ozbiljnom pitanju se vodila ozbiljna javna debata. A možda to ljude i ne zanima. Lakše je, prijatnije zamarati mozak brigama drugih, zavirivati u njihov život, brinuti se o Severininom razvodu, raskidu Gomezove i Bibera ili porodičnim nesuglasicama prvih komšija.
Tabloidizacija javne debate jedan je od pratilaca potrošačkog društva. Naravno, ne i jedini. Učešće u javnom životu svodi se na ležeće ispijanje konzerve piva ispred televizora. Ovim nismo odgovorili na jedno pitanje: da li je tabloidizacija javne debate upravo ono što narod hoće (“hljeba i igara) ili značajan uzročnik njegove nemoći, što ne znači da treba staviti tačku na temu koju još čestito nismo ni otvorili. Evo, svojim nedoumicama ja je skromno započinjem.
eTrafika.net – Ivana Leščen