Ušuškana ispod planina, opština Glamoč doseže nadmorsku visinu i do 2.000 metara. Podno njih prostire se Glamočko polje, četvrto po veličini u Bosni i Hercegovini. O plodnosti polja i njegovog tla najglasnije govori glamočki krompir.
Tekst i fotografije: Lejla Ćirić
Dvadessetrogodišnji Miloš Kukobat i njegovi roditelji su jedini stanovnici sela Vagan, koje je od centra opštine Glamoč udaljeno 17 kilometara. Ljetni period koriste kako bi se opskrbili za nadolazeću zimu.
„Zimi se snalazimo kako znamo. Dok se očisti snijeg po gradu, mi smo ovdje na zadnjem mjestu, ali imamo terenska vozila i čistimo sami. Nabavimo sve što nam treba unaprijed, a većinu hrane proizvedemo sami“, govori entuzijastični mladić.
Uz posjedovanje većine mehanizacije potrebne za obradu zemljišta, Miloš i njegov otac sve poslove obavljaju sami. Dugi niz godina aktivno siju pšenicu, heljdu, ječam, raž, zob, speltu i proso, a od povrća uzgajaju kulture mrkve i krompira.
„Dio proizvoda zadržimo za vlastite potrebe i za ishranu stoke, a višak prodamo. Za prodaju ne ostanu veće količine, jer životinje u zimskom periodu rijetko idu na ispašu, pa se dosta iskoristi, ali obavezno odvojimo dio za heljdino i raženo brašno“, dodaje domaćinski.
Osim 35 krava i 10 koza, na farmi imaju svinje, kokoške, ćurke, košnice sa pčelama, ali i magarce.
„Imamo dvije magarice i dva magarca, tako da pored kravljeg prodajemo i magareće mlijeko. Jedini problem sa kojim se susrećem, a ne mogu da utičem na njega, je nepostojanje mobilnog signala. Kupci često zovu, a ja se ne mogu javiti dok se ne popnem na brdo iznad kuće, kao da sam odvojen od svijeta“, ističe on.
Miloš govori da život na selu nije loš i on se u budućnosti vidi upravo u Vaganu. Bolje uvijete za život stvaraju sami sebi i vode se parolom da za ostanak i opstanak u Glamoču uvijek postoji opcija.
„Od izbora ne očekujem ništa. Moj posao nije usko povezan sa bilo kakvim nivoima vlasti, uvijek ima prostora da nam svima bude bolje, ali mi smo navikli da se borimo sami. Ne čiste nam put, mi ga očistimo sami, na brdo idemo hvatati signal, a ja sam u selu i taksi i hitna pomoć, jer prvi komšija je tri kilometra od nas“, napominje Kukobat za eTrafiku.
Proizvođači poljoprivrednih dobara u prošlosti su imali pijacu na kojoj su prodavali plodove svoga rada, no Miloš misli da je za ponovno pokretanje pijace već kasno, a mišljenje sa njim dijeli i Almir Smajić.
„Glamoč je malo mjesto, sa jako malim brojem stanovnika da bi pijaca opstala. Najviše se proizvodi krompir, a tržište na području Glamoča je prezasićeno istim proizvodima da bi opstala pijačna prodaja“, kaže Almir, koji pored stalnog zaposlenja na benzinskoj pumpi, uzgaja krompir, ječam, pšenicu, heljdu i luk.
Potpunu egzistenciju je postalo vrlo teško osigurati putem poljoprivrede, pa se nerijetko ratarstvo i stočarstvo vežu jedno uz drugo.
„Imam i nekoliko krava, jer se ne može živjeti samo od ratarstva. Cijene variraju iz godine u godinu i to je uvijek lutrija, kome i kako prodati proizvode. Glamočki krompir je od ove godine krompir za zaštićenim geografskim porijeklom, vidjet ćemo kako će uticati na prodajnu cijenu“, govori Almir za eTrafiku.
Očekuju se pozitivni rezultati nakon brendiranja krompira, ali ono što se nije očekivalo jeste porast cijene za zakup zemljišta.
„Ja sam zadovoljan životom u Glamoču, ali cijena zakupa zemljišta koje je opština Glamoč licitirala se povećala za dupli iznos, što se i te kako osjeti“, značajno on dodaje.
Ishod poljoprivrednog rada ovisi o stanju na tržištu, ali i o vremenskim uvjetima, jer plodovi zemlje osjete svaku klimatsku promjenu. No, kako se proizvodnja žitarica održava zna Sanel Velagić, koji uzgaja pšenicu na površini od 20 hektara zemlje.
„Prinosi žitarica i te kako ovise o vremenskih uvjetima, a u prilog ne ide šumska klima u Glamoču. Uzgajam i krompir na tri hektara zemlje i mrkvu na jedan hektar, ali pšenice imam u najvećim količinama“, govori Sanel, koji je po struci mašinski inženjer.
On pored poljoprivrede ima farmu od 15 grla krupne stoke, ali primarno se bavi prodajom poljoprivrednih proizvoda. Sanel živi na relaciji Glamoč – Banja Luka, pa transport proizvoda obavlja sam.
„Imam dogovore sa tržnim centrima i ponekim štandovima na pijacama u većim gradovima, ali od velikog značaja je i prodaja preko interneta“, dodaje.
Sa gotovim proizvodima je jednostavno raditi, ali sam put do njihovog nastanka nije ni malo lak, a ni naivan.
„Problem je skup zakup zemljišta, a mali prinosi. Udaljenost do mlinova, odnosno otkupnih centara nije zanemariva, u Glamoču ne postoji niti jedan. Potrebno je smanjiti zakup, povećati podsticaje, subvencionirati gorivo i repromaterijale za sjetvu, kako bi se osjetio neki veći napredak, a ne tapkanje u mjestu“, naglašava Sanel za kraj razgovora.