Loša infrastruktura može značajno otežati svakodnevni život ljudi, posebno u teškim vremenskim uslovima. To najbolje znaju sestre Marjanović iz Bosanskog Petrovca, opštine čiji su putevi u užem centru djelimično poboljšani, ali je stanje u ruralnim dijelovima daleko od prihvatljivog.
Tekst i fotografije: Kristina Šobot
Dvije hrabre djevojke, Jovana i Jelena Marjanović, žive u selu Smoljana u zaselku Krnja Jela. Dok traje školska godina, svako jutro ustaju prije zore i na traktoru sa svojim ocem idu ka bratovoj kući. Odatle nastavljaju pješke još petnaest minuta do autobuskog stajališta. Tokom zime, traktor mijenjaju konjskim sankama. Bez obzira na izazove, ove djevojke ne posustaju. Njihova upornost inspiriše cijelu zajednicu, dok se svakodnevno bore sa poteškoćama koje im donosi loša infrastruktura. Jovana ima 17 godina i učenica je srednje mješovite škole “Bosanski Petrovac”. Voli da veze i plete, a pored toga redovno ide sa sestrom Jelenom (14) na probe folklora, a kako nam i sama navodi, ništa joj nije teško i uživa u tome.
“Najveći problem je to što je put nefunkcionalan, teško je ići putićem jer ga skoro i nema. Od lokalne zajednice imali smo pomoć, ali je to zanemarivo, jer je od tri kilometra nasipa za put pokriveno samo 200 metara. Pijesak je jako loš, isprao se nakon prve kiše, tako da se put vratio u prvobitno stanje. Ustajati rano, voziti se u zoru kad većina naših vršnjaka još spava, stajati na traktoru, trpjeti veliku hladnoću tokom zime je zaista preteško”, kaže Jovana.
Jelena Marjanović je učenica devetog razreda u Driniću. Svakog školskog dana putuje dvadeset kilometara do svoje škole. Obožava životinje i njena želja je da jednog dana bude veterinarka. Ima svog konja Riđu, kojeg zimi sprema za put do bratove kuće i vodi brigu o njemu.
“Kad je zima, ja ujutro spremim svog konja Riđu, spremim saonice i onda krenemo u školu. Nije nimalo lako, ali sam navikla na hladne ruke i rumene, hladne obraze. U školi budemo sedam sati, a kad se vraćamo kući, od stanice do bratove kuće pješačimo petnaest minuta, pa nazad kući sa Riđom. Kad je ružno vrijeme, tu sačekamo oca i onda na traktoru idemo svojoj kući. Jako je naporno i često ne stignemo da uradimo dosta toga”, kaže nam Jelena za eTrafiku.
Od lokalne vlasti imali su materijalnu podršku i nasipanje puta. Međutim, pijesak je brzo nestao. Godinama su slali zahtjeve za poboljšanje puta, ali je sve bilo uzalud, ništa konkretno nije urađeno po tom pitanju.
“Napraviti asfalt ovdje stvarno nije moguće, mi to i ne tražimo. Od lokalne zajednice očekujemo podršku u vidu kvalitetnijeg nasipa za put, materijal koji će biti izdržljiviji pod uticajem lošeg vremena. Pored puta bi nam dobro došao i bolje organizovan prijevoz”, kažu sestre Jovana i Jelena.
U Bosanskom Petrovcu stanje je djelimično poboljšano. Većina puteva je popravljena i trenutno se još radi na tome. Međutim, uvijek postoje rubni dijelovi koji se zanemaruju. Stanovnici pomažu jedni drugima, tako što izađu i sami naspu pijesak po rupama, da barem malo olakšaju pristup kućama.
Slavica Mrđa ima 34 godine i majka je dvoje djece. Živi u Bosanskom Petrovcu, nedaleko od centra grada. Kako nam navodi Slavica, problem njene porodice nije toliko velik, ali ne treba da se zanemari jer godinama govore o njemu.
“Ja koliko mogu vidjeti, Bosanski Petrovac generalno ima problema sa infrastrukturom. Mnogo zalaganja i truda treba da se sve to sredi. Dolazili su nam iz mjesne zajednice, mjerili su koliko je potrebno asfalta, dolazili su i neki vijećnici, obećavali da će dati prijedlog na Vijeće i dobili smo kamion pijeska. Međutim, bespotrebno su prosuli kamion pijeska, stoji tu na putu i smeta. To moj muž krpi, ravna, nasipa ili sam dovozi pijesak. Često mu pomogne i komšija”, kaže Slavica.
Slavičinoj porodici i komšijama potrebno je samo 120 metara puta. Pored toga, veliki problem u ulici stvaraju nepokošena, neodržavana, napuštena dvorišta i živice, jer je jako teško proći autom.
“Od lokalne vlasti ne očekujem ništa, stvarno. Sve što su do sad obećali nisu ispunili i tako iz izbora u izbore. Naša kuća napravljena je 1984. godine i do danas nema asfalt, a živimo 700 metara od centra, sramota. Komunalci se žale, neće da dolaze kamionom. Pa eto kad budu mogli, neka nam ovo asfaltiraju i pošalju komunalno da iskrče napušten prostor i zaraslu travu”, kaže Slavica za eTrafiku.
Ovi mladi od lokalne vlasti očekuju veću pomoć i bolji aganžman. Žele da se njihove molbe koje se godinama ignorišu, napokon usvoje. Žele da normalno i bez straha idu u školu, na posao, treninge i ostale aktivnosti.