Nekadašnja Osnovna škola „Junuza Duruta“ u Glamoču svojim urušavanjem prijeti učenicima današnje osnovne i srednje škole, koja se nalazi u blizini. Stara škola je objekat u raspadanju, čije zidine nisu osigurane zaštitnom ogradom, a u njenoj bližoj okolini ne postoji znak upozorenja o opasnosti urušavanja. Dijelovi koji sa nje redovno otpadaju, najviše prijete djeci koja se kreću u njenoj blizini.
Tekst i fotografije: Lejla Ćirić
Učenici sa prozora svakodnevno gledaju iste prizore. Stara škola iz godine u godinu izgleda gore i strašnije u odnosu na prethodnu, a svakim danom je manja. Učenica Srednje škole „Tin Ujević“ Anđela Radić, staru školu opisuje kao oronulu, zanemarenu i bespotrebnu građevinu.
„Njeno postojanje meni lično ne predstavlja ništa, jer ne postoji nešto što bi me moglo vezati za nju. Toliko sam se navikla da je u takvom stanju, da nekad stvarno zaboravim na njeno postojanje tu pored škole“, govori Anđela.
Brigu o staroj školi ne vodi niko, prepuštena je vremenu. Njena unutrašnjost je postala divlja deponija, a na sami ulaz u školu neko je ostavio i frižider. Unutar zidova bačena je prazna plinska boca sa gorionikom.
„Dvorište oko škole održavamo mi, učenici, jednom ili dva puta godišnje kad je čišćenje grada ili neka akcija, ali u njene prostorije ne zalazimo“, objašnjava ona.
Pristup ovoj ruševini ima svako, ali na vlastitu odgovornost. Oko njenih zidova ne postoji zaštitna ograda niti bilo kakav znak upozorenja o urušavanju njenih zidova i rušenju krova. Nekadašnji učenik osnovne i srednje škole u Glamoču, trenutno student u Banja Luci, Sulejman Hadžić, školu vidi kao veliku opasnost za prolaznike.
„Dok sam išao u osnovnu školu, ta stara škola mi je predstavljala izazov i ulazio sam unutra kako bih se igrao, iako je to bilo opasno, ali tad kao djeca nismo obraćali pažnju na to. Moj stav, danas, je takav da se mora naći rješenje u što kraćem roku, jer sve više prijeti opasnost od njenog urušavanja“, kaže Sulejman za eTrafiku.
Na fudbalskom terenu, u dvorištu škole, održavaju se redovne školske aktivnosti, a nakon posljednjeg dnevnog zvona, teren postaje mjesto za zabavu i rekreaciju. U ljetnom periodu, ispred škole djeca, a i odrasli igraju fudbal, pa lopta od siline udarca svoju putanju često usmjeri upravo ka otvorima na podrumu stare škole.
„Gol je udaljen 50 metara od stare škole, možda i manje, i jednostavno predstavlja opasnost kada lopta ode tamo. Djeca, a i odrasli ulaze u staru školu bez ikakvog razmišljanja da može nešto da se desi. Postalo je normalno da ljudi i djeca automatski ulaze za loptom, kao da se radi o nekoj novoj zgradi“, ističe Sulejman, student treće godine Fakulteta fizičkog vaspitanja i sporta.
Godinama gledajući iste prizore, izgled i stanje u kojem se stara škola nalazi, stanovnici Glamoča su je prihvatili kao činjenicu, ne prepoznavajući problem. Od velike važnosti je djelovanje na vrijeme, kako bi se spriječile veće posljedice, gdje bi materijalna šteta bila najjednostavnija za sanaciju. Šestog oktobra, Sulejman će na izbore izaći sa nadom da će njegov glas neko čuti.
„Obnova stare škole je nažalost nerealno rješenje, zbog manjka djece i mladih u Glamoču. Nema potrebe da se sredstva ulažu u ponovnu renovaciju i otvaranje, jer onda, relativno skore, obnove osnovne i srednje škole ne bi imale smisla. Najrealnije rješenje povodom stare škole je da se ona sruši i da se na tom mjestu napravi park ili još neka vrsta igrališta. Da površina koju trenutno zauzima škola dobije neku svrhu u smislu sporta ili zabave“, govori on.
Prizori koji se u dvorištu dvije škole zatiču svakodnevno datiraju od perioda rata i ne viđaju se često.
„Imao sam priliku vidjeti devastirane gradove, koji su pogođeni ratom, ali uglavnom su to napuštene, privatne kuće. Nisam imao priliku vidjeti toliko zapuštenih i zapostavljenih škola kao ovdje. Glamoč je imao puno seoskih škola i sve liče jedna na drugu. Zapostavljene, ostavljene i prepuštene vremenu. Ova se razlikuje od ostalih, jer njeno svakodnevno urušavanje ugrožava živote djece, roditelja i radnika, a tu su i materijalna oštećenja na automobilima“, za eTrafiku govori Nikola Milovanović, čija je majka porijeklom iz Glamoča, u kom on godišnje provede minimalno tri mjeseca.
Osim okom vidljivih, potencijalnih posljedica kojima ova ruševina prijeti, tu su svakako i one nevidljive, ali vrlo opasne.
„Vjerujem da jedan tako devastiran objekat može biti i izvor zaraze. U njoj preko zime utočište nalaze ulični psi, a da ne govorim o pacovima, zmijama i slično. Godinama dolazim tu na sportski teren i nikad se nisam navikao na njen izgled i da, kao takva, ugrožava sigurnost đaka“, dodaje Nikola, na kojeg je majka prenijela ljubav prema Glamoču.
Ljudska nemar o nekadašnjem obrazovnom objektu, koji dovodi u opasnost ljudske živote, govori mnogo. Rušenje stare škole je neophodno, bez obzira ma to koliko ti zidovi krili uspomene, životi djece su važniji.
