Nakon tri mjeseca stanovanja u novo-iznajmljenom stanu, jedne od onih ćutljivih večeri koje uvode u zimu, tek tada spazih na zidu sliku – vjetrenjače. Objekat koji svakog čovjeka asocira na Don Kihota, junaka istoimenog remek-djela Migela de Servantesa. Don Kihot je, između ostalog, simbol bezgraničnosti čovjekove lucidnosti i nezaustavljivosti u ime snova, u ime ciljeva, u ime nepokolebljivosti.
On je metafora za čovjeka koji odlučno juriša u borbu sa svojim neprijateljem, iako unaprijed zna da je isti snažniji od njega i da je to, po sili prirode, unaprijed izgubljena borba, ali juriša upravo zato, jer je to odlika heroja – da se ne plaši jačeg, da ne ustukne. Nije mi namjera da pišem interpretaciju djela. Ono što je počelo kao opažanje, prilično jeftine, slike vjetrenjače na zidu, otvorilo je mnoštvo, prilično vrijednih, pitanja. Kako ne zastati u takvim mislima obasutim idealima kavaljerstva, viteštva, na putu koji obasjava luča ideala čovještva, zaštite slabijeg, požrtvovanja, pa se zapitati gdje smo mi i šta su naše vjetrenjače? Naše vrijeme je vrijeme rapidnosti, bez zaustavljanja, sa postulatima: traži bolje, više, ne zastaj, gazi, ako možeš – zaobiđi, iskoristi, ne obaziri se, što više uzmi, što manje pruži… I sve je krenulo od nečeg što se zove „slobodno tržište“, da bi postalo sastavni dio našeg svakodnevnog života.
Na pragu smo nove godine. Imamo li vremena da se osvrnemo, da pogledamo, ako ne dalje, onda bar samo posljednju godinu unazad – šta smo učinili, šta smo postigli, čime smo to bili bolji ljudi? Kako mi zapravo ocjenjujemo dobrog čovjeka, da li to više i radimo? Ovo su velika pitanja, zbog kojih vrijedi zastati. I sada je vrijeme za to. Prije nego što počne nova godina našeg života. Ne živimo izolovano, niko od nas, „nijedan čovjek nije ostrvo“ što reče Hemingvej, sve što radimo utiče i na druge. Pa možemo li i imamo li pravo u jednom trenutku umora, od svega što nas tišti, što nas opterećuje (a u ovoj zemlji je taj teret veliki, svjesna sam), reći da nas ne zanima, da ne možemo, da se svako sam snalazi? Možemo li se praviti da nas ne interesuju zvjerstva koja se dešavaju drugim ljudima u našoj okolini, bilo ruralnoj, bilo urbanoj, bilo neobrazovanim, bilo obrazovanim ljudima, ženama, djeci, a nazivati se zdravim društvom? Zar je ikad ijedna komšijina „crknuta“ krava oživjela našu?
Dijagnoza nije dovoljna, ono što moramo jeste suzbijati simptome i uništavati uzroke, otvoriti oči kada je strašan prizor, jači da stupi ispred slabijeg, onaj koji stoji da pruži ruku onom koji je pao. Ljubaznost je vrlina, učimo to svoju djecu, a podsjetimo i sebe. Nije ona izumrla, samo je postala zaštićena vrsta. Pitamo li se ikad, kako to da nas iznenadi nečiji kulturan, učtiv gest, a na crnu hroniku ili nesusretljivost gledamo kao da na nešto što ispunjava naša očekivanja? Prije nego što pređemo u novu godinu, zar ne bi bilo herojski i plemenito obećati sebi, obećati drugima, da ćemo uložiti napor, da sebe učinimo boljim ljudima, ljudima koji će usporiti vozilo kada je kišan dan da ne skvase pješake koji se mučno probijaju lošim trotoarima do odredišta; ljudima koji će unijeti teški ceker starici koja ulazi u gradski prevoz; koji će stari hljeb umjesto u kontejner, ostaviti pored njega, jer ima onih koji ga, nažalost, traže tu, a ne u pekari; ljudima koji će pokazati starcu u Domu zdravlja gdje je soba koju traži; ljudima koji će trudnici dozvoliti da prva kupi lijek u apoteci; onima koji će pomoći čovjeku koji je pao s bicikla da se podigne; onima koji će biti kavaljeri prema djevojci; onim ljudima koji će ustati u odbranu slabijeg… U suštini, da budemo oni koji neće pravdati ne činjenje sitnih dobrih djela, time što su to sitnice. Djeca i adolescenti trebaju heroje, nove i bolje primjere. I prvo ih traže u onim koji su im najbliži, onima kojima bježe u zagrljaj kada je teško.
Ovo nije obična novogodišnja čestitka, one izblijede, zagube se, zaborave, njima se osmjehujemo i ističemo ih dok je vrijeme praznika, a nakon toga se prevaziđu. Neka ovo bude obećanje, zavjet, zaključak i novogodišnja odluka. Možda su borbe s vjetrenjačama velike, opasne i sklone ludaku ili vitezu, ali su sitna dobra djela i plemeniti gestovi – skloni dobrom čovjeku.
eTrafika.net – Bojana Miodragović