Novinarke i novinari u Bosni i Hercegovini svakodnevno se suočavaju sa raznim problemima kada je u pitanju pristup informacijama. Često ih u obavljanju posla sprečavaju upravo institucije koje iz (ne)poznatih razloga odbijaju da podijele informacije kojima raspolažu ili odlaze korak dalje i fizički udaljavaju reportere sa mjesta dešavanja. Iako su Zakonom o slobodi pristupa informacijama (ZoSPI) dužni da dostave tražene podatke, mnogi ipak to ne učine.
Piše: Snježana Aničić Petković; Foto: Melani Isović – Fotobaza.ba
Informacije kojima raspolažu institucije u Bosni i Hercegovini su po pravilu javne, osim kada se radi o izuzecima koje propisuje zakon. Svaka institucija je obavezna da omogući pristup informacijama svakome ko joj podnese zahtjev za to. Dakle, to pravo imaju svi građani, ne samo zaposleni u medijima.
ZoSPI određuje da institucija BiH nije dužna da obezbijedi neposredan uvid u svoj rad, kada se radi o pitanjima u kojima se po zakonu javnost mora isključiti, odnosno ako se radi o informacijama za koje postoje ograničenja prava na pristup informacijama, u skladu sa Zakonom.
Zahtjev možete poslati i imejlom
Ukoliko pojedinac želi da dobije određene informacije, on mora nadležnoj instituciji da podnese pismeni zahtjev za pristup informacijama. Pisanim zahtjevom se smatra i zahtjev podnesen elektronskim putem. Prilikom podnošenja zahtjeva, potrebno je navesti naziv i sjedište institucije od koje se traži informacija, podatke koji su važni za prepoznavanje tražene informacije, ime, prezime i adresu osobe koja traži informacije ili naziv i sjedište pravnog lica, ukoliko se zahtjev podnosi u ime udruženja, firme ili nekog drugog pravnog lica.
Ekipa portala eTrafika je u novembru prošle godine elektronskim putem poslala zahtjev za pristup informacijama Zdravstvenom centru Brčko, a koji se odnosio na korištenje epiduralne anestezije tokom porođaja. Iako smo ranijih godina na taj način komunicirali sa njima i uvijek dobijali tražene informacije, ovoga puta to se nije dogodilo. Ubrzo je stigao odgovor u kojem se od nas traži da zahtjev predamo pismeno na protokol.
„Svi koji trebaju informaciju ili imaju pitanja za JZU – Bolnica, neka se obrate pismeno putem naše službe protokola. Pri tome, treba imati u vidu, njihovo pismeno treba da ima sve potrebne elemente da bismo pristali da im odgovorimo. Dakle, dokument sa memorandumom, broj njihovog protokola, pitanje ili slično, potpis direktora (odgovornog lica), pečat firme”, pisalo je u odgovoru.
Iako nas je ranije sam direktor Zdravstvenog centra upućivao na slanje imejla, ovoga puta su važila druga pravila. Nakon toga, još nekoliko puta smo slali napomene i urgenciju, ali informacije nismo još uvijek dobili, čak pet mjeseci kasnije. Iz naše dosadašnje saradnje, jasno je da su uvijek odgovarali veoma brzo onda kada im je tema išla u prilog. U takvim situacijama su bili veoma ažurni, zahvaljivali se što se bavimo bitnim temama i isticali da nam stoje na raspolaganju.
Upitan identitet novinara?
Još jedna neugodna situacija dogodila se našoj novinarki prošle godine kada je od Županijske bolnice u Orašju tražila određene podatke o pratnji na porođaju. Odbili su da odgovore uz obrazloženje da ne mogu utvrditi identitet i da je zaista riječ o novinarki. Nakon što je urednica eTrafike Vanja Stokić poslala imejl i pozvala se na Zakon o slobodi pristupa informacijama, odgovor je stigao u roku od nekoliko minuta.
U istoj situaciji se našla i novinarka „Capitala” Andrijana Pisarević. Njoj je informacije uskratila Agencija za bankarstvo FBiH, takođe uz obrazloženje da ne mogu da utvrde njen identitet. Istakli su da nemaju informacije da je novinarka i tražili da im dostavi punomoć za zastupanje upravo od eTrafike za koju je radila istraživanje.
„Tada sam radila seriju tekstova o ‘Eos Matrixu’ i pokušavala sam da saznam da li ih iko kontroliše, s obzirom na to da se bave naplatom dospjelih i nenaplativih potraživanja koristeći, najblaže rečeno, sumnjive metode ubjeđivanja. Poslala sam odgovor u kojem sam im objasnila da se ZoSPI odnosi na sve građane, a ne samo na novinare, da su mi prije toga sto puta odgovorili na pitanja. Nakon toga su me zvali da me pitaju šta imam protiv njih. Bilo je i smiješno i tužno gledati ljude koji ne razumiju da radite svoj posao i da ne odustajete kada vas odbiju. Meni jednostavno nije dovoljno da neko odbije da odgovori, novinar mora da insistira”, prisjeća se.
Dodaje da je nedavno imala još jednu neugodnu situaciju sa ministrom za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju RS Bojanom Vipotnikom. Mjesecima je istraživala priču o izgradnji kompleksa „Grand Trade” u centru Banjaluke, u kojem je nezakonito dodato 15.000 kvadrata više nego što predviđa dozvola.
„Sve vrijeme pokušavala sam da dobijem odgovore i slala sam upite u ovo Ministarstvo skoro svake sedmice. Niko nije odgovarao, a ministar se nije javljao na pozive niti odgovarao na poruke. U posljednjoj poruci sam mu napisala da bi zaista bilo dobro da se kao druga strana oglase i daju svoj stav, a da ću zbog njihovog ćutanja biti prinuđena da idem na konferencije na kojima se pojavljuje i postavim mu ta pitanja mimo teme, što se na kraju i dogodilo. Umjesto odgovora na moje pitanje, Bojan Vipotnik mi je rekao da sam mu prijetila u porukama, u kojima sam najavila da ću pitanja postaviti na pres konferencijama“, govori Pisarević.
CIN podnio 17 tužbi
Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) je od 2012. godine do danas 17 puta tužio institucije i ustanove, a sudovi su svaki put presudili u korist CIN-a. U njihovim objašnjenjima piše da je riječ o pravu javnosti da zna šta se dešava u njenim institucijama i da su oni koji rade u njima obavezni da daju podatke na uvid građanima. Obično sud naredi da se ponovi postupak odlučivanja o zahtjevu novinara.
Sudovi širom BiH već godinama, kroz presude skreću pažnju institucijama da se u slučajevima odbijanja zahtjeva mora poštovati procedura, provesti test javnog interesa i nedvosmisleno dokazati da se podaci pod njihovom kontrolom ne smiju podijeliti javno.
Neke od institucija koje je CIN tužio su: državni parlament, Ministarstvo sigurnosti BiH, Ministarstvo vanjskih poslova BiH, Ministarstvo industrije, energetike i rudarstva Republike Srpske BiH, Federalno ministarstvo zdravlja…
„Sudovi su za neke od ovih institucija rekli i da su odbili zahtjev, a da pritom nisu ni naveli zakonski relevantne razloge. Odlučili su samoproizvoljno, što nam govori da pojedinci svoju poziciju državnih službenika shvataju kao poziciju apsolutne moći, ili kao potpuno podaništvo nadređenima koji diktiraju odgovore u skladu sa svojim interesima. Iako nakon presuda dobijemo mnoge odgovore koje su nam prvobitno uskraćivali, i dalje postoje institucije koje to ne učine, demonstrirajući na taj način silu, neprofesionalizam i nepoštovanje zakona i sudskih odluka”, jasna je zamjenica glavnog i odgovornog urednika CIN-a Mirjana Popović.
Smatra da je dobro što u tim institucijama rade i dobri i pošteni ljudi koji više ne mogu da trpe tuđu silu i nepravdu, pa novinari CIN-a brzo saznaju sve što im je potrebno za dokazivanje korupcije odgovornih.
„Uz pomoć takvih ljudi je, samo tokom prošle godine, na osnovu CIN-ovih priča podignuto sedam optužnica, donesene su tri presude, a pokrenuta je jedna istraga. Naš posao u velikoj mjeri zavisi upravo od građana i njihovih informacija. Drago nam je što uživamo njihovo povjerenje i trudimo se da ga ne prokockamo. Hvala im na tome”, prizanje Popović.
U svom radu su se uvjerili da ne rade sve institucije na isti način. Ponekad se dogodi da jedno ministarstvo bez problema pošalje npr. podatke o platama, a drugo to ne učini zbog, kako kažu, zaštite ličnih podataka.
„Nažalost, često je i smiješno koliko daleko se ide u smišljanju neosnovanih razloga za odbijanje ili višemjesečno, pa i duže, odugovlačenje: od toga da su papiri spaljeni iako znamo da nisu, traženja objašnjenja zašto istraživačkim novinarima uopšte treba dokument, tvrdnje da osoba o kojoj tražimo javni podatak ne daje dozvolu za slanje, traženja ovjerene potvrde o ovlaštenom licu organizacije, itd. Zbog takve neusklađenosti u postupanju, CIN se često uz pomoć suda mora boriti za najosnovnije podatke, koje bi institucije svakako morale objavljivati na svojim sajtovima bez obzira da li je neko pokazao interes za njih ili ne. To je preduslov za transparentnost – građanima jako željen, a sistemu izgleda isto toliko neprihvatljiv princip funkcionisanja”, rekla je Mirjana Popović za eTrafiku.
Njihovo iskustvo pokazuje da su institucije i ustanove sistema sve zatvorenije prema javnosti i sve maštovitije u razlozima koje navode.
„Kontrolori informacija su posebno osjetljivi kada tražimo podatke o imovini funkcionera. Ponekad nam se čini da pojedinci po automatizmu odbijaju te zahtjeve baš zbog imena koje pročitaju, pa reaguju po principu ‘za svaki slučaj’. Rukovodioci institucija su jako osjetljivi i kada tražimo trošenja na koja imaju pravo zbog funkcije, poput: budžetskih rezervi, reprezentacije, naknada za putovanja i smještaj van prebivališta”, podsjeća ona.
Probleme imaju i slobodni novinari
Slobodni novinar i snimatelj Ajdin Kamber tokom svog dugogodišnjeg rada na terenu susretao se sa raznim situacijama. Ni sam se više ne sjeća kada je sve i zašto bio spriječen u obavljanju svog posla. Nedavno je, tokom poplava u Jablanici imao neprijatnu situaciju sa Civilnom zaštitom (CZ), koja je iznenada odlučila da zabrani ulazak novinarima u Donju Jablanicu.
„To je bilo i razumljivo s obzirom na to da se još tragalo za ljudima, ali novinarima i snimateljima se može dozvoliti da budu tu i da ne ometaju jer se uvijek može naći sigurna lokacija. Odlučio sam da uđem na bilo koji način, iz razloga jer su već počele priče u medijima da bi krivicu za taj događaj uveliko mogao snositi vlasnik kamenoloma koji se nalazi iznad naselja”, sjeća se Kamber.
Prvi dan je snimao i pored negovodovanja CZ. Napominje da im je objasnio ko je i da snima sa udaljenosti. Međutim, drugog dana je došlo do većih problema. Kako kaže, posebno se isticala jedna osoba koja je ljutito govorila da nema pravo da bude tu.
„Upravo suprotno, imam pravo i objašnjavao sam da je posao novinara da prati šta se dešava. Bila je prilično i agresivna, tražila je da joj objasnim kojim putem sam došao, što u suštini nisam dužan da objasnim. Tražila je ličnu kartu, ali sam rekao da ona za to nije nadležna i da ću je dati samo policiji. Rekla je da će zvati policiju, sa čim sam se složio”, iskren je naš sagovornik.
Dodaje da novinari moraju biti svjesni da će nekad naići na osobu koja je spremna da ponudi informacije, a nekad da osoba neće dobronamjerno gledati na vaš posao pa će pokušati da vas omete iz hira ili iz neznanja.
„Fali edukacije među medijima i službenicima o međusobnom ophođenju. Često kad nas vide na terenu, misle da ih ometamo i da nam tu nije mjesto, ali i mi vrlo dobro znamo koja je naša obaveza. Policija nema pravo da bez nekog posebnog razloga zadržava novinare u poslu niti da traži da brišu snimke ili da ispituju zašto su tu i ko ih je poslao”, pojašnjava.
Ne izostaju ni verbalni i fizički napadi
Činjenica je da su novinarke i novinari često na ‘meti’ i da ne izostaju verbalni, ali i fizički napadi. Nedavno je predsjednik Republike Srpske na konferenciji za medije spriječio novinara „Oslobođenja” Gorana Dakića da mu postavi pitanje uz riječi: „Ti ne možeš, dovoljno je što sam te vidio, šta ćeš ti ovdje!”
Po završetku konferencije, Dodik je prišao radniku osiguranja, pokazao na novinara i rekao: „On ne može više ući ovdje”, čime je Dakiću praktično zabranio ulazak u Palatu Republike Srpske.
To nije prvi put da je nekom novinaru zabranjeno da uđe u Palatu. Sjetimo se primjera BN TV od prije nekoliko godina. Novinarima te medijske kuće bilo je zabranjeno da prate događanja u Palati iako su nekoliko puta pokušavali da obnove akreditaciju. Nikada im nije ni objašnjeno koji je razlog zabrane.
Slično tome, lokalna vlast u Doboju od novinara traži da se tačno 48 sati ranije najave da će pratiti rad Skupštine. Slanje novinarskih zahtjeva nije dozvoljeno elektronskom poštom. Predstavnici medija moraju otići u Gradsku upravu, ispuniti i potpisati Obrazac za prijavu prisustva na sjednici. Nedavno su imali manje od dva sata vremena da ispoštuju zadati rok, jer im je lokalna vlast ostavila malo više od sat vremena za prijavu. Zbog kasne prijave, snimatelju BN televizije nije dozvoljeno da snima rad odbornika, dok je to omogućeno RTV Doboj koja je u vlasništvu Grada.
TI: Novi zakon napravio dodatne probleme
Srđan Traljić iz „Transparency Internationala”(TI) BiH smatra da je izmjena zakona na državnom nivou, koji se predstavljao kao napredak na evropskom putu, napravila dodatne probleme.
„Usvojeni Prijedlog značajno je ograničio pristup informacijama od javnog interesa, s obzirom na to da sadrži dugu listu izuzetaka ili mogućih ograničenja kod pristupa informacijama koje vlast posjeduje, puno veću nego što je do tada bila. Novi zakon na državnom nivou iako sadrži prekršajne odredbe, ne predviđa novčane kazne ako odgovorna lica u institucijama BiH ne rješavaju zahtjeve u propisanim rokovima, ne donose odluke po zahtjevima u propisanoj formi, te ne dostavljaju odluke drugostepenog organa podnosiocu žalbe”, objašnjava Traljić.
Dodaje da se novinari i mediji svakodnevno obraćaju Centru za pružanje pravne pomoći TI BiH. Pravni savjetnici Centra pružaju besplatnu pravnu pomoć u vidu sastavljanja zahtjeva, urgencija, žalbi, tužbi i sl. Takođe, putem besplatne telefonske linije 0800 55555, moguće je dobiti pravni savjet u situacijama kada se pojavi bilo koja nedoumica vezana za pravilno postupanje novinara ili javnog organa u oblasti primjene Zakona o slobodi pristupa informacijama”, ističe.
Prvi korak koji se poduzima onda kada institucija uporno odbija da odgovori jeste izjavljivanje žalbe/prigovora na odluku kojom je odbijen pristup informacijama, a u krajnjem slučaju pokreću se sporovi pred nadležnim sudovima.
Naš sagovornik napominje da je uloga sudova u postupcima vezanim za pristup informacijama veoma značajna, jer je jedino sud mjerodavan da u konačnici donese odluku, odnosno preispita odluku organa uprave.
„TI BIH pokretao je upravne sporove pred svim nadležnim sudovima u BiH i naša iskustva u tom pogledu su zaista značajna. Samo u prošloj godini pokrenuta su 32 upravna spora zbog kršenja odredbi Zakona o slobodi pristupa informacijama. Tokom 2024, riješeno je 18 upravnih sporova koji su pokretani proteklih godina u korist Centra, dok su u svega tri predmeta tužbeni zahtjevi odbijeni, nakon čega je pokretana dalja pravna zaštita”, rekao je Traljić.
