Pitanje na koje dugo ni sama dugo nisam imala odgovor. Nekako u dubini srca znala sam da je to ono što želim, ali nikada nikom nisam uspjela da objasnim… do nedavno.
Ali vratimo se nakratko na početak priče. U osnovnoj školi imala sam nastavnicu srpskog jezika, zvala se i još uvijek se zove Kamenka Reljanović. Žena koja me je motivisala da pišem za školski časopis, učestvujem u novinarskoj sekciji i čitam knjige da bih mogla bolje i ljepše da se izražavam, slala me na takmičenja i koja je kada bih popustila u školi bez ustručavanja u dnevnik upisala dobru trojku da me “kazni”. I kojoj sada kažem: hvala. Onda je došla srednja škola u kojoj je već od samog početka bilo jasno da me ne zanimaju matematika, fizika i hemija, već samo jezici, prvenstveno srpski. Zahvaljujući omiljenom profesoru svih nas Milanu Bokanu, ljubav prema pisanju porasla je još više. Profesor Bokan bio je u vrijeme mog školovanja, jedan od onih profesora kojem nije bilo teško da i po nekoliko dana organizuje debate i zajedno sa nama priča o nekom književnom djelu. Profesor koji nas je sve natjerao da jedan po jedan recitujemo Gorski vijenac i svako malo vršio nekakva testiranja. Možda smo ga u to vrijeme “mrzili”, ali, nema onog ko mu danas to zamjera. I vama profesore: hvala.
Prije nego što sam počela “ozbiljno” da se bavim ovim poslom, htjela sam da budem novinar zato što: Novinar nema radno vrijeme, ne mora da bude kancelarijski miš kojeg kao Pantića upisuju kad dolazi i odlazi sa posla. Slobodan je da radi kad, gdje i hoće. I što poput misica želi mir u svijetu. Sad kada sam i u praksi iskušala “čari novinarskog posla”, svjesna sam da stvari i nisu baš tako idealne. Čak su često komplikovane. Ponekad se stidite nekog teksta, a dođe vam muka i od posla i od ljudi sa kojima morate da sarađujete. Novinarska profesija prošle godine i zvanično je ocjenjena kao deseta najgora profesija na svijetu.A među prvih deset su posao drvosječe, proizvođača mlijeka, radnika na naftnim platformama, konobara, mesara…
Biti novinar ponekad znači biti i onaj “jadnik” sa druge strane slušalice ili diktafona kojeg svaka, pa i ona najnepismenija “šuša” može da izvrjeđa, a on sa smješkom na licu kaže: jeste tako je cjenjeni dingospo. Biti novinar znači saslušati i one koji možda ne zaslužuju ni sekundu vaše pažnje. Biti novinar znači napisati ponekad, ne uvijek, nešto što se možda i kosi sa vašim mišljenjem, ali sve za dobrobit društva. Biti novinar znači raditi prekovremeno, ali ne biti plaćen za to. Biti novinar znači raditi od 0 do 24. Biti novinar znači raditi za minimalac sa smješkom na licu… I mogla bih ja do sutra tako, ali neću.
Neću, jer se vraćam na početak ovog mog švrljanja. A to je da sada definitivno znam zašto sam postala novinar. Zato što svojom olovkom (čitaj tastaturom) mogu da promenim nečiji život za sekundu. Svojom olovkom mogu da usrećim ljude. Svojom jednom rječju mogu da učinim ono što mnogi iz svojih kožnih fotelja očigledno ne mogu. Neću se upuštati u politiku, previše je to za moju beznačajnu ličnost. Ne kažem da političari ne rade ništa. Ona sam koja pohvali i pokudi, ali samo kada su zaslužili. Zato što jedan metar asfalta u zabačenoj mjesnoj zajednici u kojoj živi baka koja nema ni poštene opanke “u borbi protiv blata” znači neizmjerno mnogo. Zato što jedna rampa za invalide znači ovim ljudima. Zato što osmjeh čovjeka koji ima četiri kćerke, a dobio je posao nakon mog pisanja, znači više od bilo kakvog novca. Zato što prava i istinita priča liječenih alkoholičara, znači više nego bilo koja cifra Ministarstva zdravlja. Zato što će poslije najave humanitarne akcije koju napišem, doći jako mnogo ljudi i pomoći. Zato što ću od osobe kojoj sam pomogla dobiti čokoladu, a ne kovertu i litru konjaka. I zato što je moja čokolada vrijednija od tog konjaka. I zato što zaista želim mir u svijetu! Poslednje, ali zato ne manje važno, što svojim odabirom zanimanja usrećujem i ljutim u isto vrijeme mamu, tatu, sestru i Marka!
E sad za sve one koji možda žele da budu novinari, želim da kažem da nije lako, da nije jednostavno, često je teško, ali vrijedi svake kapljice znoja. I da, ja sam u ovom poslu još uvijek što bi se narodski reklo “zelena”. Pa nemojte mi šta zamjeriti.
eTrafika.net – Dajana Slavnić