Nedugo nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini i nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma (DPA), Evropska unija (EU) se odlučila za ulaganje velikih napora u procese pomirenja i rekonstrukcije u ovoj bivšoj jugoslovenskoj republici. EU je provela niz inicijativa s ciljem pružanja pomoći BiH na njenom putu ka pristupanju Uniji. Godine 1997. EU je pokrenula humanitarne programe OBNOVA i PHARE i u 1998. godini je formirana EU-BiH savjetodavna radna grupa.
Ovaj proces je bio praćen započinjanjem procesa stabilizacije i pridruživanja (SAP) 1993. godine i dodjeljivanjem statusa potencijalnog kandidata na sastanku Evropskog Savjeta u Feira-i 2000-te godine. Sve ove inicijative su dovele BiH bliže EU članstvu jer su rezultirale potpisivanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju u junu 2008. godine . Ipak, od tada je ostvaren veoma mali napredak. Razlog za to su predominantna etno-nacionalistička retorika, spori ili stagnirajući reformski procesi, koji su donekle posljedica slabe, pasivne i neposvećene uloge međunarodne zajednice, a posebno EU kao glavnog aktera u BiH.
Trenutno, BiH je daleko od dobijanja statusa kandidata za članstvo u EU. Prvenstveno, država nije uspjela da preda zahtjev za članstvo. Proces formiranja Savjeta Ministara, koji je nakon samo pola godine promijenio sastav, trajao je 14 mjeseci. Čini se da politička i ekonomska podrška EU nisu same po sebi dovoljne da podstaknu promjene u BiH i da je pretvore u stabilnu demokratiju, da omoguće djelovanje tržišne ekonomije, te da BiH funkcioniše poštujući ljudska prava i u skladu sa njima.
Šta EU može da unaprijedi kako bi dovela do poboljšanja situacije u zemlji i kako bi zemlju približila članstvu u EU?
Zamjena Kancelarije visokog predstavnika Kancelarijom specijalnog predstavnika Evropske unije
Kancelarija visokog predstavnika (OHR) za Bosnu i Hercegovinu kreirana je u okviru Dejtonskog mirovnog sporazuma 1995. godine. OHR je “…odgovoran za nadgledanje implementacije civilnih aspekata Dejtonskog mirovnog sporazuma…”. Nakon što su OHR-u dodijeljena “Bonska ovlaštenja” 1997. godine, postao je ključni igrač u političkom životu BiH. Od tada, on može nametati zakone i otpuštati zvaničnike koji narušavaju implementaciju mirovnog procesa. Bez sumnje, prisustvo OHR-a i korištenje Bonskih ovlaštenja su bili korisni za BiH i njene građane. OHR-ova mogućnost da kreira zakonska rješenja dovela je do uspostavljanja efektivnog upravljanja na državnom nivou. Međutim, ovakva situacija dovela je do negativnih posljedica po razvoj države s obzirom da je OHR na sebe preuzeo posao upravljanja državom, umjesto domaćih vlada. Domaći političari postali su manje odgovorni za svoju državu, ili kako je to Visoki predstavnik Wolfgsng Petritsch 1999. godine rekao: “Svaki zakon koji ja nametnem svojim autoritetom kao Visoki predstavnik, daje političarima u Bosni i Hercegovini savršen izgovor da ne rade dobro svoj posao…”.
Donedavno je Visoki predstavnik bio u ulozi OHR i Specijalnog predstavnika Evropske unije. U julu 2011. godine Peter Sorensen je stao na čelo Kancelarije Specijalnog predstavnika Evropske unije Delegacije Evropske unije u BiH. Ovim potezom EU je spojila svoje kancelarije u Sarajevu, povećavši broj zaposlenih na 154 ljudi, sa ranijeg broja od 96 zaposlenih. Ovo spajanje se desilo u vrijeme kada se OHR povukao iz aktivne uloge u političkom životu BiH kako bi se prepustilo državi da sama upravlja sobom, bez vanjskih uplitanja. Rezultat ove odluke je bio gubitak OHR-ove popularnosti, te izjave poput ove od predsjednika Partije demokratskog progresaMladena Ivanića: “OHR u ovom obliku može ostati 300 godina; šta oni drugo rade, osim što dobijaju plate?”
Predstavništvo EU u BiH je, s druge strane, postalo ojačano. Sada je EU mogla da djeluje odlučnije u promovisanju svojih vrijednosti i da sprovodi svoju politiku u BiH i u regionu. Naravno, mnogo toga se još mora učiniti:
Prvo, EU bi trebala igrati glavnu ulogu u politici BiH. Očigledno je da će bez vršenja pritisaka na političare, rezultat biti spor ili gotovo nikakav napredak.
Drugo, EU članice bi trebale da govore jednim glasom i da se između sebe, ali i u saradnji sa partnerima iz Vijeća za implementaciju mira (PIC) dogovore u vezi sa produživanjem prisustva OHR-a u BiH. Trenutno su ovlaštenja OHR-a preširoka te bi, ako se ne promijene, mogle sputati aspiracije BiH ka priključenju Evropskoj uniji. Dok god OHR može da koristi Bonska ovlaštenja, BiH se ne može u potpunosti smatrati suverenom državom, te ne može započeti pregovore u vezi sa članstvom u EU. Bez svemogućeg OHR-a lideri iz Bosne i Hercegovine bi mogli shvatiti da budućnost njihove države zavisi od njih i početi odgovornije postupati. Nadalje, EU treba imati zajednički stav po pitanju ustavnih reformi u BiH. Iako je EU jasno iznijela zahtjeve za ustavnim promjenama, nije bila dovoljno jasna oko specifičnih zahtjeva.
Treće, u proteklih nekoliko godina je izgubljeno mnogo vremena, što je dovelo do gubitka kredibiliteta. EU se nije uspjela dokazati kao snažan i uticajan akter koji je sposoban riješiti „bosansku paralizu“ . Kako bi izmijenila ovu situaciju, EU treba da ima jedinstven stav i da govori na jednom, a ne na 23 različita jezika.
Podrška organizacijama civilnog društva
Još jedan korak u unaprijeđenju uloge EU u BiH mogao bi se odnositi na podršku organizacijama civilnog društva (CSO). U modernim demokratijama, razvijeno civilno društvo unaprijeđuje građanske slobode, promoviše vladavinu zakona, smanjuje državnu korupciju i uzrokuje veću efikasnost vlade. Organizacije civilnog društva takođe predstavljaju informativne centre za državne elite, koje preko njih saznaju šta ljudi žele i očekuju od države. Države sa razvijenim civilnim društvom su politički stabilnije.
Trenutno je u Bosni i Hercegovini registrovano oko 12.000 nevladinih organizacija. Međutim, procjenjuje se da je od tog broja aktivno između 500 i 1.500 njih. Značajno manji broj od ovog čine profesionalne nevladine organizacije. Osnovni izazovi sa kojima se organizacije civilnog društva u BiH susreću se odnose na nedostatak komunikacije sa vladinim sektorom, slabu komunikaciju unutar samog sektora civilnog društva, netransparentnost domaćih fondova namjenjenih ovim organizacijama, postojanje političkog uticaja na pojedine organizacije iz civilnog sektora. Kako bi se obračunala sa ovim nedostacima EU bi trebala uticati na poboljšanje transparentnosti finansiranja organizacija civilnog sektora iz javnog budžeta, poboljšanja saradnje između opštinskih i gradskih uprava i organizacija civilnog društva, unaprijeđenje saradnje među samim organizacijama i unaprijeđenje regionalne saradnje, te uspostavljanje institucionalnih mehanizama za saradnju sa civilnim sektorom na svim nivoima vlasti. EU kroz podržavanje organizacija civilnog sektora u BiH može da dovede do promjena u društvu odozdo prema gore i dobije saveznika u transformaciji zemlje ka Evropi.
Ekonomska pomoć
Evropska unija je uspješna samo kada predstavlja pokretača rasta i napretka. Ekonomski napredak induciran od strane EU u zemljama Zapadnog Balkana najviše doprinosi povratku političkog kredibiliteta i uticaja. EU politike bi se stoga trebale zasnivati na rastu, unaprijeđenju konkurentnosti i zapošljavanju. Ovo ne znači da EU treba da ulaže više sredstava u Zapadni Balkan u cjelini, već da treba da uspostavi drugačije prioritete. Dok je IPA program podsticao izgradnju institucija i harmonizaciju domaćeg zakonodavstva sa evropskim acquis-om (2007-2013), IPA2 (2013-2020) se fokusirao na podsticanje izvozne konkurentnosti.
Ipak, EU je mogla dodijeliti više resursa Bosni i Hercegovini, jer je IPA pomoć za ovu zemlju najniža u regionu – 23 eura po stanovniku. Susjedna Srbija dobija 27,18 eura, Albanija 29,17 eura, Kosovo 37,29 eura, Makedonija 43,64 eura, a Crna Gora 54,63 eura po stanovniku. Na primjer, pomoć SAD-a BiH, iako je mnogo manja od pomoći Evropske unije polako raste, od 27 miliona dolara u 2008. godini, do 36 miliona dolara u 2010. godini i do 47 miliona dolara u 2011. godini.
Budućnost BiH u velikoj mjeri zavisi od snažne i razvijene EU. Sada smo svjedoci različitih stepena razvoja unutar EU. Neki stoga tvrde da bi u takvoj Evropi zemlje Zapadnog Balkana, uključujući i BiH, mogle dobiti članstvo drugog reda. Ovakav scenario bi značio minimalnu raspodjelu resursa, ograničen pristup procesu odlučivanja, uspostavljanje barijera slobodnom kretanju radne snage i samim tim manji pritisak na uspostavljanje unutrašnje kohezije. Sve osim punopravnog članstva u Evropskoj uniji bi značilo prolongiranje statusa quo u nedogled, tačnije ekonomsku i političku stagnaciju.
Od kraja rata u Bosni i Hercegovini Evropska unija je igrala značajnu ulogu u procesu pomirenja i rekonstrukcije ove države. Kreirala je niz programa i uspostavila fondove za podršku kreiranju institucija koje bi funkcionisale na principu vladavine zakona. Imenovanjem Specijalnog predstavnika Evropske unije i sa povećavanjem svoje administracije, EU je dala pozitivan signal stanovništvu BiH u vezi sa svojim angažmanom u državi. Međutim, dok se sve ovo realizovalo, prošlo je mnogo vremena.
Nedostatak jedinstvenosti među EU članicama (i njihovim partnerima) u vezi sa daljnjim djelovanjem OHR-a i detaljima koji se odnose na ustavne amandmane doveli su do gubitka kredibiliteta koji ugrožava ulogu EU kao vodećeg transformatora u BiH. Kako bi izbjegla ovakav scenario, EU mora da nauči da govori jednim glasom i da osigura dominantnu ulogu u BiH, da aktivnije podržava organizacije civilnog društva, kao i da poveća IPA fondove. Ako EU ne ostvari ove ciljeve, mogla bi izgubiti glavnu ulogu u Zapadnom Balkanu i u BiH, te bi njene težnje o oblikovanju svijeta 21 vijeka postale nesigurne.
eTrafika.net – Aleko Stoyanov