Velika slava ponekad zadesi i skromnijeg čovjeka, ponekad i taj skromniji bude upisan u antologiju jedne sfere. Virtouznost skromnih dječaka koji su se upisali u istoriju bosanskohercegovačke, evropske i svjetske košarke, svojim dijelom čini i mladi Banjalučanin, bek šuter, Aljoša Janković (18).
Pohađa Gimnaziju, član je MENSE, prevashodno je trenirao stoni tenis, gdje je svojevremeno bio šampion Bosne i Hercegovine, ali ga je manjak izazova u tome vremenom preorjentisao da reket u 15. godini zamijeni košarkaškom loptom. Košarkaška priča započela je u banjalučkom Partizanu 2013. godine, pod trenerskom pa
licom Nemanje Šmanje, sa kojim je 2015. godine postao kadetski prvak Republike Srpske. Ujedno je strastveni navijač istoimenog kluba, za koji mu je želja zaigrati u budućnosti. Odrastao je gledajući NBA, pa kao svoj uzor, a u jedno i najdraži klub NBA lige, navodi proslavljenog košarkaša Los Anđeles Lejkersa, Kobi Brajanta.
Godina odličja je bila i 2015., ali ovog puta na evropskom nivou. Naime, na Evropskom košarkaškom prvenstvu do 16 godina, održanom u Litvaniji, Aljoša je kao član reprezentacije Bosne i Hercegovine zajedno sa ostatkom tima, kući donio zlatnu medalju i titulu evropskog šampiona.
„Znali smo da se u Sarajevu sprema doček, jer smo pretpostavili da osvajanje zlatne medalje neće proći nezapaženo, posebno ako se u obzir uzme činjenica koliko košarka znači narodu na prostoru bivše Jugoslavije, ali ni u najluđim snovima nisam mogao da zamislim da će nas dočekati 50.000 ljudi. Neopisiv je osjećaj kada izađete na balkon i vidite koliko ljudi vas podržava i koliko ljudi ste usrećili. Doživljaj je bio dodatno veći jer sam ja Banjalučanin, a u Sarajevu sam dočekan kao kod kuće. Mnogo ljudi mi je čestitalo. Pomalo sam razočaran što sam u Banjaluku, svoj grad, donio zlatnu medalju, a nisam dočekan nekako formalnije, iako ne mogu reći da je to nešto nužno. Ostao je određeni žal, ali ljudi do kojih mi je stalo i kojima značim su me dočekali i bili su uz mene prije i poslije te medalje. Za mene je to sasvim dovoljno”, objasnio je Janković.
Odricanje je neizbježna stavka profesionalnog sportiste na putu do uspjeha, ali za sve ima vremena kada se poredaju prioriteti. Moguće je odraditi dobar trening, postići odlične ocjene i naći vremena za društvo.
„Istinski sam zahvalan profesorima u Gimnaziji, a posebno svojoj razrednici Nives Jakovljević, jer mi pružaju nesebičnu podršku i razumijevanje, znajući da mi je često dosta teško uskladiti školske obaveze i treninge, a da ostvarim konzistentnost. Trudim se da to opravdam kako dobrim ocjenama, tako i na terenu”, rekao nam je Aljoša.
Učešće u reprezentaciji, treninzi i sama igra znatno su mu olakšani prisustvom reprezentativnog kolege, takođe Banjalučanina, Lazara Mutića, jer su jedan drugom uzajamna podrška. Majka mu je najveći oslonac, a trener najveći kritičar, pomaže mu da napreduje na terenu i u formiranju igračkog stava.
„Uticaj trenera reprezentacije, Josipa Pandže, na cjelokupni tim i atmosferu u njemu je enorman. Trener je prije svega sjajan čovjek, mnogo nam pomaže i to pokazuje svojim rezultatima, ima veliki autoritet ali se prema nama postavio kao drug. U reprezentaciji smo svi složni i držimo se zajedno, smatram da je samim tim uspjeh bio neminovan”, naglašava on.
Trenutno je član juniorskog tima KK ’’Igokea’’ iz Aleksandrovca, gdje se kao igrač gradi pod vođstvom trenera Žarka Milakovića. Imao je ponude skauta da zaigra za neke evropske klubove, ali ga vezanost za Banjaluku još drži ovdje, iako priznaje da će taj korak jednom biti neizbježan. Tokom 2016. godine nastavio je da niže uspjehe, pa je tako na Svjetskom prvenstvu u Španiji za košarkaše do 17 godina, na utakmici protiv Dominikanske Republike, upisao prvi tripl-dabl u istoriji tog takmičenja ( 15 poena, 18 skokova i 10 asistencija).
„Dan prije toga sam odigrao lošu utakmicu gdje smo izgubili protiv Australije, bio sam iscrpljen i emocionalno i fizički, trudio sam se da utakmicu protiv Dominikanske Republike odigram što bolje i da pomognem timu, i taj sjajan lični skor se spontano desio“, kaže on, te dodaje da je košarka za njega osjećaj, posvećenost, povezanost, sreća i ljubav, bez koje čak ni sport istinski ne funkcioniše.
„Mladima bih poručio da se bave košarkom, sportom generalno, i da rade ono što vole. Razočaranja su sastavni dio kako u životu, tako i na parketu, ali bitan je samo finalni skor na tabli. Ponekad je dovoljno samo mnogo entuzijazma. Kada dovoljno volite ono čim se bavite, kao moji, kako klupski, tako i saigrači iz reprezentacije, sve ambicije su ostvarive. Prijateljstvo koje i dan danas imamo van terena je ono najvrijednije, jer kada jedan ispadne, ispadaju svi”, istakao je Aljoša za eTrafiku.
eTrafika.net – Zorana Stojičić
