Kraj oktobra tradicionalno je rezervisan za Sajam knjiga. Ove godine jedan od gostiju bio je britanski novinar i pisac Toni Parsons, koji je potpisivao knjige i družio se sa obožavaocima. Iskoristili smo priliku da mu postavimo nekoliko pitanja.
Počeli ste karijeru u pank magazinu i pisali priče o bendovima poput Clasha, Sex Pistolsa, Buzzcocksa… Da li je to zapravo bila muzika koju ste slušali ili je to bio sticaj okolnosti?
Bio je to veliki nedjeljnik, tada sa tiražom od oko četvrt miliona… Ali da, to je bila muzika koju sam otkrio i prije nego što sam počeo da radim za NME (New Musical Express). Otišao sam na nekoliko svirki, a u tom trenutku sam u neku ruku bio odustao od rok muzike. Bilo je divno biti dijete 60-ih i 70-ih, tu su i dalje bili ti isti bendovi, ali čak i oni koje sam baš volio više nisu bili toliko interesantni, nisu imali više tu energiju, ostarili su. .. Otišao sam na pank svirke i one su bile uzbudljive.
Šta mislite o nešto novijoj britanskoj muzici? Bendovima koji su se probili 90-ih, kao što su Oasis, Blur…
Nisu loši, bilo je tu dobrih bendova. Recimo, Stone Roses su odlični… Ajde da kažemo da je rok muzika stara 50-60 godina, da je počela sa Elvisom. Prošlo je mnogo toga u odnosu na šezdesete, izvođače poput Jimi Hendrixa, The Doorsa, ljudi koji su otvarali nove muzičke horizonte, bili inovativni. Mislim, ja volim Oasis, ali je jasno odakle dolazi njihov uticaj. Bendovi poput Beatlesa, Led Zeppelina su bili pod uticajma dosta različite muzike, dosta različitih stvari se vidjelo u njihovom radu, dok su kasniji bendovi, recimo američki heavy metal bendovi, kao da su slušali samo jedan bend. Kao posljedicu nisu imali raznovrsnost u zvuku.
Možete li nam opisati kako je bilo biti prosječna mlada osoba u Britaniji 70-ih? Kako je bilo odrastati u to vrijeme?
Bilo je prilično teško, niko nije imao novca. Gasila su se svjetla da bi se sačuvala struja. Imali smo radnu sedmicu od tri dana jer nije bilo dovoljno energije da fabrike normalno rade. Bilo je prilično depresivno, politički ekstremizam i sa lijeve i sa desne strane, ulične tuče…Prilično nasilno i opasno vrijeme. Naravno, uvijek se nekako nađe načina da preguras, ali generalno su ljudi mislili da je gotovo sa državom, da je ekonomija potpuno upropaštena i da se neće nikada oporaviti. Veoma različito vrijeme od ovog sada. A tako sam zapravo i otkrio pank muziku. Radio sam noćnu smjenu u fabrici džina i nekada smo se iskradali sa posla, ali nije bilo nekih mjesta gdje se može otići. Išao sam u “100 club”, gdje sam zapravo i vidio te pank bendove, i bio je tu jedan džez klub, to je to. Ljudi su pričali kako je bilo dobro biti mlad 60-ih, ali onda kada je došlo vrijeme u kojem smo mi odrastali bilo je kao da smo zakasnili na žurku.
Kada smo se već dotakli politike, koje je vaše mišljenje o političkoj situaciji danas, u Britaniji i svijetu?
Mislim da će Britanija napustiti EU tokom sljedećih nekoliko godina, da ćemo biti prva država koja će to uraditi. Sada smo imali veliki referendum o nezavisnosti Škotske…
Da, nije prihvaćen, ali je bilo blizu. Negdje oko 45%-55% je bio konačan rezultat.
Da, iako su ljudi misliti da će to nešto promijeniti. Trenutno imamo u Britaniji dosta ljudi koji dolaze iz cijele Evrope, zemalja poput Italije, Španije, u kojima je trenutno statična ekonomija. I ne mogu da se oporave jer ih je zarobio euro.
Da li mislite da su skandinavske zemlje postupile pametno kada su odlučile da zadrže svoje valute?
Apsolutno. Takođe i Poljska, oni i dalje koriste zlot.
Recimo da je razumno da pomislimo da će Velika Britanija napustiti EU. Šta mislite koje će posljedice biti, da li može da prouzrokuje raspad Evropske Unije?
Pa nije nerealno. Pogledajmo prošlost. Rimsko carstvo je propalo, britanska imperijalna vladavina, Rusko carstvo,Sovjetski savez. Nije nezamislivo, iako mnogi ljudi misle da jeste. Svako carstvo se nekada mora rasformirati.
Malo da se vratimo i na vaš noviji rad. Ove godine ste izdali novu knjigu, i ona je nekako mijenjanje smjera u odnosu na sve što ste prije pisali.
Da, da, definitivno, ova knjiga je velika promjena u smjeru. Bila je i pomalo strašno iskustvo jer je ovo prva knjiga koju sam pisao bez ugovora. Podigao sam svoje pare iz banke i pisao knjigu dvije godine. Nisam želio da ljudi napola misle da mogu da to uradim, želio sam da novi izdavači imaju potpunu vjeru u mene. U neku ruku želio sam da se dokažem. Znate, povremeno morate da se resetujete, ne možete da nastavite da radite isto, i znate kada taj moment dođe. Jedostavno, onda nemate izbora. Ovo je nešto što sam želio da uradim, nešto u šta sam vjerovao. Želio sam da imam šansu da stvorim lika koji će trajati dugo.
Sudeći prema reakcijama ljudi i načinu na koji su prihvatili knjigu, izgleda da ste ipak donijeli pravu odluku.
eTrafika.net – Srđan Obarčanin