Filip Bijelić odavno je prevazišao granice Banjaluke u kojoj živi, pa i cijele zemlje. Pravi primjer čovjeka koji zna šta hoće i kako da dođe do toga, za nepune dvije godine toliko je usavršio svoj rad da sada njegove usluge traže najuspješnije firme. Ipak, ostao je prizeman i ne dozvoljava da zaboravi težak put koji je prošao.
Kada je izabrao fotografiju za svoje zanimanje, odlučio je otići u Ameriku i zaraditi novac za opremu koju tada nije mogao priuštiti. Tamo je proveo četiri mjeseca radeći dva posla, cijeli dan i cijelu noć.
“Moj fotografski početak je bio jako težak, imao sam konkurenciju na sve strane. Tada još niko nije bio čuo za mene, a ja jedva da sam znao upaliti fotoaparat. Nekih godinu dana i 8 mjeseci kasnije, odnosno danas, mogu se pohvaliti da sam sarađivao sa najjačim firmama i klijentima kako u BiH, tako i u Evropi. Ranije sam ja tražio klijente, sada oni sami traže mene. Između ostalih, radio sam i za švajcarski brend energetskog pića. Naša saradnja je počela tako što sam trebao da platim mjesečnu ratu za stan u kojem sam živio kao podstanar. Kako sam bio bez novca, uspio sam dogovoriti razgovor sa vlasnikom te firme i rekao da ću mu napraviti samo jednu fotografiju, tačnije Photoshop manipulaciju za njegovu firmu. Ako mu se svidi, neka mi plaća stan, a ja ću nastaviti raditi po potrebi sa njima, a ako mu se ne svidi konačan proizvod, nikom ništa. Tri dana i tri noći sam stvarao ideju, crtao, razmišljao i na kraju napravio finalan prozivod. Očekivao sam da će mu se moja ideja svidjeti, ali nisam očekivao da ću se nekoliko puta i napiti sa tim vlasnikom, tako da je sasvim jasno šta se desilo sa plaćanjem mog stana”, govori Bijelić u intervjuu za eTrafiku.
Prvi angažman i prva prevara
Po svom povratku iz Amerike u BiH odmah sam uzeo aparat u ruke i počeo se obučavati kako da ga koristim. Najveći izvor informacija dobio sam zahvaljujući YouTubeu. U jednom trenutku sam imao aparat, ali sam bio švorc. Kako sam pozajmio nekoliko hiljada maraka da bih kupio novi računar, napravio svoj sajt i slično, jedva sam čekao da počnem raditi i otplaćivati svoj dug. Prvi posao koji sam obavio kao fotograf bio je fotografisanje izbora za miss. Menadzer me je pozvao i zatražio moju uslugu, ja sam oduševljeno otišao i odradio sav mogući posao. Nakon toga on je spakovao fotografije, isključio svoj mobilni telefon i nestao na godinu dana, a nekako je usput zaboravio da mi plati. (smijeh) Kasnije sam saznao da je završio u zatvoru jer sam ja bio samo jedan od stotinu ljudi kojima je jadničak “zaboravio” platiti.
Odustajanje čak nije ni opcija
Najbolji savjet za sve ljude koji se bave bilo čim jeste da ne smiju nikada odustati, samo onaj ko nikada nije odustao može doći do uspjeha i novca. Često sam bio bez novca, mnogi su mi se smijali, govorili mi da gubim vrijeme. Čak je i moja majka znala da plače jer je mislila da ću sebi upropastiti život ukoliko ne završim Pravni fakultet na kojem sam bio treća godina i koji sam mrzio. Znao sam provoditi po 15 sati dnevno razmišljajuci kako unaprijediti svoj stil i na momente me bilo strah da li ću imati od čega živjeti idućih dana, ali sam znao sam jedno – radije ću umrijeti pokušavajući nego odustati od svojih snova. Nisam nista pametniji ni sposobniji od ostalih, samo sam za razliku od njih prihvatio da pregazim svo moguće trnje na putu do zvijezda. Dok su neki tražili izgovor, ja sam tražio način, tamo gdje su drugi vidjeli rizik, ja sam vidio šansu. Dok su drugi spavali ili izlazili, ja sam radio.
Sada imam novac i klijente na svakom ćošku i poznanstva sa najjačim ljudima na svijetu. Izdvojio bih Gordona Bijelonjica, holivudskog producenta kojeg sam prošlo ljeto ugostio u Banjaluci na tri dana i koji je nesebično izdvojio svoje vrijeme kako bi se družio sa mnom i mojom ekipom. Bilo je jako zanimljivo kada mi je pričao kako su i njegovi počeci bili teški i kako je isto tako svaki dan naporno radio sa svojim drugom da dođu do novca. Taj njegov drug sa kojim se borio da zarade novac i da zajedno ostvare svoje snove bio je ni manje ni više nego Vin Disel.
Danas kada sam uspio, mnogi koji me ne znaju mi kažu kako mi je palo sa neba i kako sam baš imao mnogo sreće u životu. U takvim trenucima se samo nasmijem i sjetim se da sam nepune dvije godine ranije u Americi radio noćnu smjenu kao izbacivač u crnačkom klubu da bih došao do novca. Sjećam se da nisam imao novca ni za crne cipele koje su bile obavezne, pa sam ih pozajmljivao od svojih drugova kada bi se oni vratili kući sa svojih poslova.
Fotograf može biti svako, ali ne i profesionalac
Danas je zaista lako postati fotograf, ali to je sasvim normalno s obzirom na jako brz razvoj tehnologije. Cijene fotoaparata konstantno padaju i danas gotovo svako može priuštiti malo napredniju opermu. To je super jer će mnogi budući naraštaji lakše doći do svog cilja od mene. Lako je biti fotograf i to može biti zaista svako, ali samo profesionalni fotograf može živjeti od svog rada. Ako želite znati koliko ste dobri u nečemu, samo se zapitajte da li možete živjeti od toga ili da li možete kupiti dobar auto i stan od svog rada. Biće vam sasvim jasno koliko ste profesionalni. Imajte na umu da niko nije rođen naučen i da svaki amater može postati profesionalac. Sve je u vašoj glavi, sami pravite svoj izbor, svi imamo 24h dnevno. Ako ćete pet godina biti amaterski fotograf koji glumi da je profesionalac, onda se pomirite sa tim da je problem u vama, a ne u onima koji vas ismijavaju. Ja sam bio amater i mene su ismijavali, ali samo tokom prvih nekoliko mjeseci jer sam jako brzo postao profesionalac u svom poslu.
Vladanje Photoshopom
Moja prva manipulacija bila je jedna western tema. Prijatelj koji je godinama već bio jako dobar i poprilično poznat fotograf se zadivio kada je vidio moju prvu fotografiju, ali mu nije bilo jasno gdje sam u Banjaluci našao konje i kauboje, pa me upravo to i pitao. Moj odogovor je bio – pa ja sam ih napravio. Toliko sam pažnje i truda posvećivao Photoshopu da sam ga u jednom trenutku držao u malom prstu. Biću zahvalan do kraja života svom najboljem i jedinom učitelju – YouTubeu. Tu sam znao provoditi po 10 sati dnevno, a nekada i duže. Svakodnevna istrajnost i upornost dovele su do mog prepoznatljivog stila.
Jedan od osnovnih razloga zašto volim Photoshop jeste taj što je zabavan. Ja jednostavno svaki dan radim ono što volim i maksimalno uživam u tome. Radim ono što me veseli i pritom zarađujem od toga. Zašto bismo radili 8 sati dnevno nešto što ne volimo ili nas ne zanima? Radili za tuđe ciljeve ili još gore, za jako malo novca? Onda to nije život nego preživljavanje. Novac je novac i nažalost svima nam je neophodan, ali nema nista ljepše od osmijeha kojeg na poklon dobiješ od osobe koju si usrećio. Ja volim da mi osmijehom uzvrate sve osobe koje prate moj rad i zato ih jako često obradujem nekom svojom novom fotografijom, bez obzira da li ću ja profitirati od nje ili ne. Uvijek se trudim da napravim nesto inovativno, zanimljivo i komično, pa da na taj način usrećim što veći broj ljudi. Fotografije takve vrste mi slabo kad donose novac, ali mi donose upravo ono drugo – povratnu informaciju u obliku osmijeha.
Lijepo je biti cijenjen u svojoj zemlji
Osvajao sam razne nagrade i moje fotografije su izlagane po mnogim gradovima. Najveći uspjeh je možda postigla moja fotografija “Radni dan”, koja je dobila zeleno svjetlo od strane osmočlanog žirija pod predsjedništvom Regine Azenberger iz Austrije, te je odabrana u top fotografije 2013. godine. Pohvalio bih i naš Foto kino klub Banjaluka, sa kojima već dugo sarađujem i njegove osnivače koji se zaista trude da radovi svih naših fotografa dođu do izražaja, te da se druge zemlje upoznaju sa našim radom. Izdvojio bih i nagradu za treće mjesto koje mi je od strane njih uručena prije nekih mjesec dana u Banskom dvoru. Lijepo je biti među najboljima i u svojoj zemlji i cijeniti svoje, ne prodavati svoj rad i znanje samo tuđim zemljama, a pljuvati po svojoj.
Snimanje prvog filma
Ono što jako malo ljudi zna jeste da sam napisao mnogo scenarija i da trenutno radim na jednom svjetskom projektu sa najjačim biznismenima svijeta. Sa njima ću se naći u Beogradu za nekoliko dana, a oni će mi omogućiti da snimim svoj prvi visokobudžetni film. Idući sastanak imamo u dogledno vrijeme u Las Vegasu, ali bićete obaviješteni o svim pojedinostima kada bude vrijeme za to. Ne želim još uvijek otkrivati sve detalje, biće to pravi holivudski film, ali na naš domaći način, sa našim smislom za humor i bez nepotrebnih nerealnih scena koje uništavaju današnju kinematografiju.
Naredni cilj – Oskar
Počinjem sa laganim radom na svom filmu, ali taj proces će potrajati malo duže. Sa svoje tri godine sam ubacivao kasete u video, snimao i presnimao crtane filmove po cijeli dan. Sa pet godina sam imao na desetine kaseta koje sam držao pod stolom i nervirao roditelje jer sam stalno prebacivao deku preko stola, pravio se da je to moj video klub i terao ih da dođu da iznajme neki film od mene. Još tada sam razmišljao kako bih volio snimiti svoj fim. Morale su proći godine i godine, ali iz dana u dan sam bliži svom cilju. Sada imam samo jedan cilj, a to je podići Oskara, najprestižniju nagradu u svijetu filma. Ono što ja znam jeste da će se to u narednih nekoliko godina desiti i jedva čekam da mi se mnogi opet krenu smijati, jer će to značiti da sam na jako dobrom putu da ga dobijem. Ako u nečemu niste sputavani od samog početka i ako vas momentalno podrži pola grada, onda vaš cilj najvjerovatnije i nije naročito velik i zanimljiv.
Golišave fotografije i nepristojne ponude
Dešava se često da mi djevojke pošalju fotografije svog dekoltea i da me pitaju kada ću ih fotografisati. Takvim osobama samo proslijedim cjenovnik svojih usluga i napišem “ako hoćeš, može već sutra”. U 80 posto slučajeva te mi se osobe više nikada ne jave, a preostalih 20 posto me momentalno blokira na Facebooku ne bi li na taj način odnijele svoju tajnu u grob.
Pijani mladoženja i uplakani maturanti
Jednom prilikom se mladoženja toliko napio, da su ga svi članovi porodice pokušavali skinuti sa stola po kojem je skakao i na kojem je gazio po kolačima, mesu i ostalim stvarima. Naravno, on je sve vrijeme od mene tražio da ga fotografišem bez obzira šta ostali rekli. Ipak, najdraži su mi maturanti. Bilo je mnogo njih koji su plakali na svojoj maturi iz raznih, a veoma bitnih razloga. To su ko će stati na početak kolone ili zašto im omiljena drugarica nije donijela buket, a svi ostali su dobili neki znak pažnje od svojih prijatelja. Neki se počnu svađati, neki plakati, neki počnu histerisati. Možda je nekom bio loš dan, ali ipak mislim da su roditelji samo bespotrebno razmazili svoju djecu i da bi im bilo pametnije da su im platili psihologa nego što su meni dali novac da ih fotografišem uplakane.
(Ne)prihvatanje fotografije kao zanimanja
Sada sam došao na taj nivo da 99 posto klijenata koji me zovu da radim za njih jako dobro znaju ko sam, tako da znaju da nikakav hobi nije u pitanju i da su moje usluge strogo profesionalne. Međutim, ima ljudi koji misle da ne bi trebalo cijeniti fotografiju ili fotografisanje kao odabrano zanimanje, jer kako kažu to nije zanimanje nego hobi. Ja ih na to pitam koliko zarađuju od svog zanimanja, šta su postigli i gdje sebe vide za nekoliko godina. Nakon toga ti pametnjakovići počnu pričati o krizi, raspadu sistema, državi, politici… Zatim im ispričam šta meni moj “hobi” donosi, bez obzira na sve probleme koje su oni naveli.
eTrafika.net – V. Stokić, Foto: F. Bijelić