Završetak pozorišne sezone u nacionalnom teatru Srpske kako se samo poželjeti može. Predstava iznad očekivanja. Svih koji su smatrali da je Ofenbahova opereta „Orfej u podzemlju“ prevelik zalogaj za Akademiju umjetnosti iz Banje Luke. Otuda i moja podrška ovom projektu neće biti „čista“ kritika, iako će biti analitička.
Svaka kritika, u mom slučaju, pozorišnog reditelja kao gledaoca, ne može pobjeći od subjektivnog viđenja, a to ovaj put želim da izbjegnem kako bi pružio podršku veoma bitnom muzičkom događaj za istoriju Banje Luke i Republike Srpske. Ovo je ostvarenje koje u svakom slučaju, služi na čast instituciji koja postoji već više od petnaest godina u gradu na Vrbasu. Dirigent Branka Radošević Mitrović i pozorišni reditelj Goran Damjanac (kao i asistent reditelja Belinda Božičković) su se smjelo i ambicioano na sceni Narodnog pozorišta Republike Srpske koje ne raspolaže tehničkim uslovima za operetu, prihvatili veoma odgovornog zadatka. Ispostavilo se da je nemanje provociralo umjetnike tako da se rodila ni u kom slučaju siromašna predstava.
Pozitivna saradnja između reditelja i dirigenta osjetila se od samog početka, tako da su i dirigent i članovi orkestara povremeno, i sa mjerom, dobijali i glumačke zadatke. Uz reditelja i dirigenta, veoma bitno je pohvaliti i rad scenotrafa Dragane Purković Macan koja je imala, ipak, najteži zadatak, da „malu kvadraturu“ velike scene NPRS-a pretvori u funkcionalan prostor эa igru i izvođenje. Komplimente želim da uputim Dragani i za izradu kostima.
Reditelj i scenograf su takođe veoma efektno postavili svjetlo, spretno identifikujući različite ambijente minimalnim naznakama, pri čemu su pokazali zavidnu invenciju. Libreto je „uz pomoć“ dramaturga Marija Ćuluma modernizovan, a publika je samu aktuelizaciju sa ironičnim otklonom prema političarima i Evropskoj uniji, prihvatila sa odušeljenjem. Ćulum je zapravo, skratio dijaloške scene i veoma vješto ostavio samo „vezivna tkiva“ među scenama. Minimalno je intervenisao i kod prepjeva, kako bi ostao dosljedan u kreiranju zanimanja samih likova.
Imena likova nije mijenjao, što je dalo posebnu začudnost, jer su se u kontrapunktu našla imena bogova i naše svakodnevnice opterećene velikim „bratovima” i „sestrama”. Reditelj je ovu Ćulumovu ideju uspješno nadograđivao koristeći plesne sposobnosti članova studija „Siti džez“ pod rukovodstvom koreografa Tanje Dukić Čičić, koja je uložila veliki napor ne samo kako bi njene „balerine” bile na nivou zadatka, već i solisti, glumci i članovi hora.
Najzad, o glumi. Prvi među jednakima je svakako Jasmin Bašić kao Jupiter, u igri beskrajno šarmantan, koji nije upao u izazov da pretjerano karikira. Sve vrijeme osjećalo se njegovo iskustvo i partnerski odnos prema kolegama. Nije dozvoljavao da ga na sceni bilo ko kao vođu izbaci iz takta, čak ni ako bi se radilo o kolegi koji repliku slučajno kaže ranije. Posebno jarka, sočna i ubjedljiva na sceni je Miljana Brezičanin u ulozi Euridike. Efektne epizode su odigrali Aleksandar Dragojević kao markantni Pluton i Maja Manojlović Dobrijević kao putena Venera, dok je pravo iznenađenje jednostavnost u igri i dikciji Vlade Danića kao Orfeja.
Ostali (Borjana Mikavica, Ana Simanić, Ivana Živanić, Ana Marković Malbaša, Karolina Mihajlović, Albina Smajlović, Valentina Milekić, Ines Popović, Dušan Pokrajčić, Lazar Radoja kao i članovi hora) su bili vidno disciplinovani, kao da u najmanju ruku svi odreda igraju glavne uloge.
Ovakva profesionalnost u poslu se rijetko sreće i zato je bitno pomenuti je. Svakako najzahtjevnije glumačke zadatke imali su i ostvarili Slađana Zrnić kao Junona, (zadužena i za scenski pokret zajedno sa Renatom Agostini) i Velimir Blanić kao Džon Stiks. Svi odreda, posvećeni svom poslu, sa ogromnom vjerom u projekat, napravili su veoma upečateljiljve uloge.
Ne bih ulazio u analizu muzičkog dijela posla (dirigenti: Branka Radošević Mitrović i Ognjen Bomoštar, koreperitor: Milan Savić, koncert majstori: Aljoša Šolak i Sonja Vojvodić) pošto smatram da nisam dovoljno kompetentan, ali sam više nego očigledno primjetio zadovoljstva na licima svih članova orkestra, što je za svaku pohvalu, jer su tim osmjesima uspjeli da prenesu pozitivnu energiju i na nas koji smo bili u gledalištu.
„Orfej u podzemlju“ je nastao uprkos lošim tehničkim prilikama. Iako je tačna, ovu ocjenu treba shvatiti uslovno, jer nepravda bi bilo ne istaći nesebično zalaganje i pomoć tehničkog osoblja Narodnog pozorišta Republike Srpske u realizaciji ovog muzičkog spektakla. No, nacionalni teatar Srpske je tako uz minimalna ulaganja dobio predstavu na redovnom repertoaru, a to je na zatvaranju sezone potvrdio i Luka Kecman, dekan Akademije umjetnosti.
Na kraju ostaje nada da ovi mladi i talentovani ljudi kao svojevrsno nacionalno blago neće biti čuvani u „potpalublju“ Republike Srpske, a tek povremeno „izlagani“ Suncu, prema potrebi. U najmanju ruku oni zaslužuju da već od naredne godine dobiju toliko puta obećavanu pozorišnu scenu u okviru izgradnje četvrtog paviljona. Do tada ostaje nam da uživamo uz reprizna izvođenjima „Orfeja u podzemlju“ i u očekivanju novih muzičkih projekata Akademije umjetnosti Univerziteta u Banjoj Luci.
eTrafika.net – Aleksandar Pejaković