Psihomodo pop je ime koje opstaje na muzičkoj sceni, a Davor Gobac čovjek koji već treću deceniju predvodi žestok punk zvuk zagrebačke petorke. Ostvaren kao muzičar i slikar, Gobac za sebe kaže da se u 50. godini osjeća kao „malo oštećeniji tinejdžer“.
Ovaj „tinejdžer“ je ostvario naročitu vezu sa „najvećim malim festivalom“, Jelen Demofestom. Prije dvije godine nastupio je u revijalnom programu i završio na konstrukciji bine, prošle godine je zaigrao u ulozi člana žirija i završio na svojoj izložbi „Ooh Yeah“, a ove godine se ponovo našao u stolici Velikog suda Jelen Demofesta. To je bila prilika za razgovor o njegovom vraćanju u grad na Vrbasu, kriterijumima ocjenjivanja takmičarskih demo bendova te slavljenju „Neograničenog rocka trajanja“.
Treći put si na Jelen Demofestu. Prve godine si bio kao revijalni izvođač, a prošle i ove kao član žirija. Zašto se stalno vraćaš?
Dobro je da se jedan tako jak festival brine o bendovima koji bi tek trebalo nešto da postignu. I da neko uopšte uloži novac u takav posao, a da onda to sve tako uspije. To je super.
Kao članu žirija, šta ti je bilo najvažnije pri ocjenjivanju bendova?
Taj neki utisak, neki instinkt. Nisam ja toliko slušao kako oni to tehnički sviraju. Mene više zanima te energija i ukupni utisak benda, kad oni izađu na binu, da li je to uvjerljivo, da li je dobro. I zaista, moram reći da mi je drugo veče bilo mnogo bolje.
Poznat si po nevjerovatnoj energiji i živim nastupima. Nemali broj demo talenata na Demofest bini po prvi put staje pred veliku publiku te nastupa sa profesionalnom opremom. Šta bi poručio budućim takmičarima? Kako da se oslobode i snađu na svom muzičkom vatrenom krštenju?
Ponašanje na sceni, kad si frontman rock'n'roll grupe, je osjećaj. U početku je samo osjećaj, a onda postaneš svjestan toga šta radiš, pa onda malo iskoriguješ. Desi se da ti se čini kako si bio genijalan, jer radiš nekakve stvari na bini, a poslije to pogledaš, pa shvatiš da i nije tako genijalno, kao što si mislio dok je trajalo. Zato mislim da je to jedan osjećaj, i ako je on dobar, onda taj osjećaj ima i cijeli bend, pa se onda i frontman dobro ponaša. Ja nikada nisam pripremao sebi koreografije za binu, ali sam zapamtio neku dobru caku. I nama bi se, nekako spontano, od početka naše karijere, šou izrežirao sam kroz par koncerata, ono baš bi skužio neku režiju, ali ne namjerno.
Jelen Demofest godinama lansira mlade bendove u žižu muzičkih dešavanja. Ipak, nije lako doći do vrha scene i srca publike. Šta bi iskusni Davor Gobac savjetovao neiskusnim demo bendovima?
Ja bih im savjetovao, osim svoje ingeniozne genijalnosti, da postanu i poslovni, jer kako vrijeme dalje odmiče, postaje očigledno da se bez nekakvog PR-a, nekakvog menadžmenta, ništa ozbiljnije ne može napraviti. Ovi bendići, koji sviraju po gradskim klubovima, za to ti i ne treba menadžer. To možeš sam dogovoriti, ali za nekakvu akciju, tipa napadi na medije, ozbiljnija promocija, mislim da je to sve teže solo napraviti. I boriš se za sebe. Mi na početku nismo imali love, opremu ni prostoriju gdje ćemo svirati. Klasika. Ali borili smo se. Eto, moj bubnjar je radio šest mjeseci preko Omladinskog servisa, onda u Jugoslaviji, i svu tu lovu od šest mjeseci je dao za bubnjeve.
Psihomodo pop ove godine slavi 30 godina postojanja, a ovaj jubilej obilježen je promotivnom turnejom „Neograničen rock trajanja“. Kako je to uopšte doživjeti treću deceniju rada na muzičkoj sceni i do kada će zaista Psihomodo pop trajati?
Kad počneš, misliš: „Juuu, trideset godina, pa to nikad neće biti“. Nisam tako ni razmišljao. Pa to nikad neće proći, a onda, taman u tom razmišljanju, dok misliš kako nikad neće proći, skužiš da je prošla trideset i jedna već. Nisam ni primijetio. Mi nemamo nikakav plan, nikad nismo ni imali. Ali vjerovatno ćemo trajati dokle god budemo mogli svirati, pošto smo u tom sviranju, tih 30 godina, zaboravili završiti fakultete ili naučiti neke zanate, tako da, silom prilika, mislim da ćemo svirati do smrti.
Nedavno ste svirali na Belgrade Callingu sa Billy Idolom. Ko je bio bolji?
Mi, naravno! Ma to je bila odlična svirka. Billy je super. Oni su zaista profi posao, to je nekakav pop punk, komercijalna muzika, ali je dobra. Mi smo bili odlični, baš inspirisani. Oprema je bila odlična i mnoštvo ljudi pred nama. Kad smo počeli svirati, još je bio dan, ali se u roku od dvije-tri pjesme nakupila kompletna publika, koja je onda ostala do kraja večeri. Veoma sam zadovoljan. Nama je to drugi put da smo svirali sa Billy Idolom. Nastupali smo skupa i prije četiri godine u Skoplju. Isto je bilo odlično.
Godine iskustva su te zasigurno mnogo čemu naučile. Iz današnje perspektive, šta je najveći problem moderne rock scene?
Najveći problem je novac. I to što, u principu, široka masa ljudi sluša komercijalu, nekakve šunderaje. Šteta. U osamdesetima je rock'n'roll bio bliže mainstreamu, čini mi se. Ima bendova koji to još uvijek dobro rade, ali ne može se reći da smo u eri rock'n'rolla.
I za kraj, koji je tvoj omiljeni stih sa nedavno izdatog albuma „Ćiribu ćiriba“?
„Sumnjalo se u supstance, u supstance, poskrivećki i postrance…“
(eTrafika.net – Jelena Bjelaković)