Biljana Nedić je mlada žena koja ne poznaje granice. Kako kaže, radi ono što voli, a uspjeh je onda logičan slijed.
Piše: Anja Zulić
Članica je Košarkaškog kluba invalida Vrbas, gdje je jedina djevojka. Avanturističkog je duha koji joj ne da mira. Odnedavno se bavi streljaštvom, a niz godina uspjehe niže u oblasti slikarstva, pjevanja, modelinga… Stalno zaposlenje dobila je u Tvornici obuće „Bema“, gdje radi u administraciji puno radno vrijeme. Uporedo studira Medije i komunikacije na BLC-u.
„Radim samo ono što volim, želim da probam sve što mi je interesantno, lijepo i zanimljivo, i apsolutno nemam predrasudu o tome da li ću ja nešto znati i moći ili ne. Čovjek sam sebi postavlja granice, nešto ne možeš samo ako ti sam sebi kažeš da ne možeš. Ako želiš i hoćeš, naći ćeš i način“, govori nam ona.
Biljanin dan započinje oko 6 ujutru, a završava se iza ponoći. Posao koji obavlja u administraciji predstavlja joj jedini izvor prihoda.
„To je posao koji sam dobila, gdje mi je lijepo i gdje zaista uživam. Moram imati neki stalni izvor prihoda, to je neosporno, ali sigurno nije nešto gdje ja sebe vidim u budućnosti.“
Kada završi sa poslom, pažnju i energiju usmjerava na stvari koje je čine srećnom. Ide na treninge i probe, slika, kada je na godišnjem odmoru vodi radionice i uvijek traži nešto novo u čemu bi mogla da se oproba. Da je čovjek uspješniji kada radi ono šta voli, pokazuju i njeni zabilježeni uspjesi.
Kada je u pitanju slikarstvo, kaže nam da slika na staklu sa bojama za vitraž, ali radi sve osim klasičnog vitraža. Najviše izložbi imala je u Banjaluci, a izlagala je i u Trebinju, Doboju, Derventi, Podgorici, Kotoru..
„Slikam onako kako se osjećam. Radim sa bojama i obično su moje slike apstrakcija. Imala sam nekih dvadesetak izložbi, koje su bile prilično dobro zapaženo i dobile su dobre kritike od strane kompetentnih ljudi.“
Zbog rezultata iz 2013. godine dobila je nagradu za najperspektivniju sportistkinju sa invaliditetom. Klub u kojem trenira prošle godine je osvojio titulu prvaka NLB lige, a iako su jedini sportski klub koji je u Banjaluku donio tako veliku titulu, od države nisu dobili ništa.
„Troškovi su ogromni. Naša jedna kolica koštaju od 5.000 – 10.000 KM, oprema za takav sport je jako skupa, a naš godišnji budžet je u visini jednih kolica. Putovanja i sve ostalo su na našem predsjedniku, gospodinu Marinku Umićeviću“ , ističe Nedićeva.
Biljana je svjesna činjenice da bi njeni uspjesi u drugim zemljama bili više vrednovani, te da bi drugdje mogla živjeti i imati materijalne prihode baveći se stvarima koje joj ovdje moraju biti stavljene u drugi plan. Ali kako kaže, ovdje je jer voli svoj grad, svoju zemlju i ljude u njoj.
„Volim promjene, volim upoznavanje drugih ljudi, ali sa druge strane sam opet tip koji voli nešto svoje i koji se veže za neke ljude, za okolinu. Mogu malo otići, ali se vratim.“
Kada su u pitanju mladi ljudi i njihov odnos prema stanju u društvu, smatra da je većina uspavana, te kaže da je nastupila epidemija nezainteresovanosti. Sve se svodi na priču, ali niko da se pokrene i uradi nešto. Veliki problem je i to što niko u suštini i ne zna šta želi, dok ona nekolicina koja zna i želi da uspije, obično ne ostane ovdje.
„Ovdje se jako malo uopšte ulaže i vjeruje mladim ljdima. Koliko god bi možda neko htio, gdje i šta da radi? Evo konkretno ja, bavim se toliko različitih stvari, od umjetnosti do sporta, a na kraju jedini moj izvor prihoda je moj posao.“ 
Iako njena dostignuća govore suprotno, Biljana sebe ne smatra uspješnom osobom.
„Da odem negdje vani bila bih uspješna, ovdje to nisam. Ako me neko gleda sa strane, možda jesam upješna u odnosu na one koji ne rade ništa, ali nisam zato što ti to ne dozvoljavaju kod nas. Meni je lijepo to što radim, jer tako ispunjavam sebe. “
Uprkos problemima na koje nailazi, Biljana ne odustaje. Uvijek pronalazi način da radi ono što voli, kako kaže stvar je samo koliko nešto želimo i koliko smo se spremni potruditi se za to, tada granice ne postoje. Jedinu granicu postavljamo sami sebi.
Kada je u pitanju muzika, pjevala je u ansamblu Zdravka Ćosića, sa kojim je imala niz humanitarnih nastupa u Banskom dvoru. Objavila je prvi singl “Biću ti sve“ za koji je tekst napisala Marina Bulajić, dok je ostalo radio Miro Janjanin. Sada pjeva u Gradskom tamburaškom orkestru.
Na pitanje kako sve stiže, objašnjava nam da nikada ne radi ništa radi reda, te da je organizacija veoma bitna. Vrijeme za odmor uvijek produktivno koristi, a ima dane za sve. Vikendom često putuje na takmičenja i nastupe, a godišnji odmor iskoristi kako bi vodila radionice slikarstva. Kada vrijeme ne provodi radno, voli da isprobava nešto novo, tako je ove zime bila na skijanju.
Kako naša sagovornica kaže, vodilja kroz život je samo da radiš ono što voliš. Ne treba odustati pred prvom preprekom. One su tu da ih savladamo. Dobar početak, zar ne?
Tekst nastao u sklopu projekta “Može i drugačije”, koji finansira Fondacija SHL, a glavni partner je Hypo Alpe Adria banka.
eTrafika.net