Početak umjetničkog rada mlade akademske slikarke Nataše Kragulj prilično je neobičan. Kako to kod nas biva, sve je počelo krađom, ali ne takvom na koju ste vi upravo pomislili. Naime, Nataša je “krala“ fotografije svojih prijatelja na Facebooku i odlučila da svaku pretvori u malo umjetničko djelo.
Piše: Anja Zulić
Na meti su joj bile fotografije sa interesantnom kompozicijom, dobro ukomponovanom odjećom i bojama, koje je ona mogla još koloristički obogatiti, te odjeći dodati detalje kao što su leptir mašne, bedževi, kape…
Portret predstavlja srž interesovanja u radu ove umjetnice. Kako ističe, postoji samo lice koje je ograđen poligon i ta neka igra sa odjećom. Prvi ciklus radova započeo je pokušavanjem da uhvati osobine svojih prijatelja u nekakvom obliku karikature.
„Kada je karikatura u pitanju, tu se preuveličavaju oči, preuveličava se nos, uši, ako osoba ima nešto karakteristično na svom licu. Meni je bilo zanimljivo prikazati karakter mojih prijatelja, a da ništa ili jako malo od toga bude zastupljeno“, govori nam Nataša.
Prvu samostalnu izložbu imala je 2012. godine u Galeriji „Đura Jakšić“ i obuhvatala je ciklus radova pod nazivom “Lica“. Kada su u pitanju prva i druga izložba, umjetnica kaže da se tada ništa nije dešavalo, aludirajući na nepostojanje očiju, usta, nosa… Sve to dolazi spontano, a tek nakon završene prve izložbe uhvatila se u analiziranju vlastitih radova i svega što oni nose sa sobom.
„Kada je trebalo da smislim tekst, koga to opisuje, šta to uopšte znači, kako će se zvati izložba, tek tada sam vidjela da sam ja ustvari uhvatila mnogo više svojih prijatelja, nego što se to na prvi pogled čini.“
Banjalučkoj publici predstavila se izložbom “Tišina“, održanoj u Galeriji “Udas“ 2013. godine, a na kojoj smo mogli vidjeti ljude u statičnim pozama, zarobljene i osuđene da nijemo posmatraju svoje gledaoce, odakle i sam naziv.
Nataša je završila Akademiju umjetnosti u Banjaluci, smijer grafika. Dobitnica je nekoliko nagrada za grafički dizajn. Učestvovala je u raznim kolonijama i kolektivnim izložbama u Banjaluci, Prijedoru, Nišu, Pančevu…U januaru ove godine, portreti mlade umjetnice dobili su priliku da otputuju i predstave se publici u Berlinu, u Galeriji “Ori”. Kako kaže, sve je to bilo kao neka filmska priča. Na preporuku prijatelja, svoje radove prijavila je na izložbu u Berlinu, a potvrdan odgovor ubrzo je stigao. Ipak, tada se pojavila i ona, ne tako lijepa strana priče.
„Koliko god sam ja bila uzbuđena zbog toga, postojala je ona manje lijepa strana -kako nabaviti finansije. Kako uopšte otići do Berlina, kako ostati skoro mjesec dana tamo. Oni nisu ništa mogli finansirati jer su galerija koja se izdržava radeći kao bar. Apsolutno nemaju nikakve prihode, ljudi koji to rade su tu isključivo iz ljubavi“, navodi ona.
I borba je počela. Na nagovor prijatelja i majke pokušala je da pronađe sponzora koji bi podržao njen rad. Pisala je određenim institucijama, a pomoć joj je stigla samo od Udruženja likovnih umjetnika Prijedora, čiji je član. Kako ističe, veoma im je zahvalna na tome. Za ostalu svotu novca morala se sama pobrinuti. Igrom slučaja, sreća je bila na njenoj strani i baš tada su narudžbe počele pristizati jedna za drugom.
„Nevjerovatno je kako se takve stvari dese kada čovjeku nešto treba, baš je bilo nestvarno, krenula je narudžba za narudžbom“, kaže ona, te dodaje da je decembar bio toliko radan da su je obrisali sa evidencije na Birou jer se zaboravila javiti.
Tako je Nataša uprkos preprekama uspjela doći i do berlinske publike i predstaviti im se izložbom “Stand still and look pretty“, na kojoj je izložila deset radova na papiru.
„Sama postavka izložbe i sama reakcija ljudi, kao i gostoprimstvo tih momaka koji vode galeriju je nešto neopisivo. Doživjeti tu ljubaznost da ljudi meni govore ‘hvala tebi što si došla, što izlažeš u ovoj galeriji’ meni je bilo nestvarno. To je zaista bilo jedno predivno iskustvo“, prisjeća se ona.
Po povratku iz Berlina, ukazala joj se prilika da izlaže u svom rodnom Prijedoru. “Nijemi razgovori“ bila je njena peta samostalna izložba, održana u Galeriji “96“. Nataša ističe da voli duži vremenski period da sprema izložbu, a da joj u ovom slučaju vrijeme nije išlo na ruku.
„Mnogim slikama nisam potpuno zadovoljna, ali mi je sa jedne strane drago što sam imala tako brz tempo, jer sam dokazala samoj sebi da ja to mogu. Što se tiče same izložbe i prijedorske publike, za prvo predstavljanje u svom rodnom gradu stvarno je bilo dobro. Ja sam baš zadovoljna. Jeste bilo naporno, ali nema veze.“
Pod pseudonimom „Puppy Eyes“ na Facebook stranici, Nataša predstavlja svoje radove. Naziv je, kako kaže, nastao sasvim slučajno, a kasnije se ispostavila i povezanost između naziva stranice i njenih radova, na kojima su oči uglavnom dominantne. Često joj postavljaju pitanja zašto ne slika noseve, na šta ova mlada umjetnica ima zanimljiv odgovor – da ih ne slika jer se u sve miješaju.
„Kada radiš, u glavi ti nešto kaže ‘ajmo dalje, ajmo dodati još nešto, ajmo nešto oduzeti’, pa sam ja onda krenula tu da dodajem malo ruku i očiju i usta, sa nosem se još borim. Neke slike imaju nos, ali ne znam, sve je to relativno“, objašnjava nam Nataša, te dodaje da sve zavisi od fotografije koju nađe i kompozicije koju ima u glavi.
Kada govorimo o umjetnosti na ovim prostorima, sagovornica kaže da je kultura na aparatima za vještačko disanje. Smatra da umjetnost može imati veliku moć, te da je njena svrha da oplemeni čovjeka.
„To je kultura, to je ono što svako mora da ima u sebi da bi znao gdje i kako dalje“, zaključila je za eTrafiku ova mlada umjetnica.
Tekst nastao u sklopu projekta “Može i drugačije”, koji finansira Fondacija SHL, a glavni partner je Hypo Alpe Adria banka.
eTrafika.net