„Doviđenja dragi, bez ruke, bez slova, nemoj da ti bol obrve povije- umrijeti nije ništa na ovom svijetu nova, al’ ni živjeti nije baš novije.“ Ovim se stihovima Sergej Jesenjin 28. decembra 1925. oprostio sa životom, krvlju napisavši posljednju pjesmu o sebi. Njegova sudbina, pjesnička i ljudska, nema premca u svjetskoj književnosti, stoga zaslužuje da joj se oda počast, slava i vječno pamćenje.
Pjesnik sela (kako je sam sebe volio nazivati), plavokosi vječiti dječak rođen je na rijeci Oki, 3.oktobra 1895. i na taj dan počinje Istorija jednog ubistva. Ubrzo je ovaj talentovani mladi čovjek osvojio srce hladne Rusije i tada odlazi iz svog sela, ali i dalje „on piše pesmu, svoju pesmu, svoju muku, dira srcem prošlosti zublju.. A tu buku, svog srca buku, odneće već sutra za rublju“. Život mu je bio težak, dramatičan, pun ludila, žena i pića, vrtoglavih stihova, umirućih nada, beskrajne ljubavi, tihe neshvaćenosti.
Bio je beskućnik, više puta oženjen, prvo slavnom balerinom Isidorom, koju Jesenjinovi prijatelji nisu voljeli. Među njima je i Maksim Gorki: „Ta čuvena žena, koju su proslavile hiljadu evropskih esteta, prefinjenih poznavalaca baleta, pored ovog kao dječko malog, čudesnog rzjanskog pjesnika, bila je savršeno oličenje svega onoga što njemu nije potrebno. U mojim riječima nema predubjeđenja, ničeg što je izmišljeno ovog časa, ne, govorim o utisku onog mučnog dana kada sam, posmatrajući tu ženu, mislio: kako ona može osjetiti smisao lirskih utisaka pjesnikovih..“
O ovoj ljubavi svi su pisali, prijatelji i poznavaoci, neprijatelji i pjesnici, a za Sergeja je bila važna samo pjesma. Pisao je i skitao, opijao se i ženio, čak je i Sonju Tolstoj, unuku slavnog pisca prevario na sedam mjeseci. Dizali su ga, branili mu, divili su mu se odreda, a on je bio u svom svijetu, divnom ruskom selu, zadivljen životinjama, ženama, Rusijom. „To dno bješe, ruska krčma neka, i ja uz čašu svakim danom, znajuć’ da patnji nema lijeka, ubijam sebe u otrovu pjanom“.
Sergej je bio u sukobu sa režimom, pa su njegove pjesme bile zabranjivane, jer je svojom pjesmom rušio nametnute im živote. Ne samo da su ga zabranjivali, i sam se kažnjavao, više puta paleći svoje rukopise. Iznemogao i pijan, sve češće tužan, odbjegao od najbližih, primljen je na liječenje. I tad ga je policija stalno tražila, a svi koji su ga voljeli su ga iznova spašavali, a njemu nije bilo spasa. Napustivši kliniku, dobrovoljno, mogao je da izlazi samo u pratnji ljekara, ali jednom je izašao sam i nije se vratio. Ponovo je lutao, pio, sumanuto se opraštajući od djece i od žena koje je imao. U svojim posljednjim danima, ostavio je u naslijeđe najveću zagonetku u umjetnosti, ostavio je bol, nedovršene riječi, zapaljene rukopise, malu djecu, zaljubljenje žene, bijesnu policiju. Misterija Jesenjin, ni danas jasna, nosi u sebi dušu mladog propalice, beskućnika, „k'o cveta koji se ne ponavlja“. Do danas je ostala nejasna njegova fascinantna smrt, ili možda tragedija, ili ubistvo.
Svjedočenje o njegovoj smrti kaže da je četiri dana prije smrti stigao u Lenjingrad, u hotel „Angleter“. Bio je u agoniji, unezvjeren, slab, pomahnitao, neprestano pišući i cijepajući papire. Na dan smrti bio je preplašen, sam, u nepoznatom hotelu, sa nevažnim ljudima, koji nisu ni vjerodostojno zapamtili i zabilježili njegovu smrt. Svjedočenja dvoje ljudi, radnika u hotelu se ne podudaraju, stoga se opravdano sumnja u njegovo samoubistvo. Našli su ga samog, bez brata, bez žene, bez druga, bez djece, ali sa pjesmom. Ubio se mladi pjesnik, presjekao je vene u kojima je tekla krv pravog ruskog seljaka, krv uzavrela i svježa. Ubio se mladi pjesnik, objesio se. Stavio je sebi omču oko vrata. Smrt je došla i treći put gorenjem uz cijev od parnog grijanja.
Postoje zapisi koji govore o tome da Sergej nije digao ruku na sebe, već da su ga svirepo ubili, a kasnije njegovo ubistvo zataškali- neprovjerenim dokazima, lažnim svjedočenjima i neprimjerenoj istrazi. Kako god bilo, ovaj život zaslužuje divljenje, ova smrt zaslužuje divljenje. Nakon njega, sve su ruske zime tiše, sve ljubavi su manje vrijedne, nijedna pjesma ne umije da se pjeva dok kafana plače, „i ništa neće dušu da zanjiše, nit’ u drhtanje može da je svali. Ko je ljubio, taj ne ljubi više, izgorelog niko ne zapali.“
PJEVAJ, PJEVAJ
Pjevaj, pjevaj! Na kletoj gitari
Prsti tvoji igraju i kruže.
Zagrcnuh se u dimu i jari,
Moj posljednji i jedini druže.
Nek ti oči na grivnu ne slijeću,
Nit na svilu što blista beskrajno.
Tražio sam u toj ženi sreću,
A propast sam našao slučajno.
Nisam znao da ljubav duboka –
Zaraza je, da je kuga… strijela.
Prišla je i zaklopljena oka
Banditu je pamet oduzela.
Pjevaj, druže, nek se vrate dani
I negdašnje naše zore plam.
Nek poljupcem ona druge hrani,
Preživjelo đubre, divni šljam.
Ah, zastani! Neću da je diram.
Ah, zastani! Ne kunem je ja.
Daj mi da ti o sebi zasviram
Na debeloj žici koja sja…
Blista mojih dana kube jasno,
U duši je još zlato starinsko.
Mnoge cure štipao sam strasno,
Mnoge žene u uglu sam stisk'o.
Na zemlji je još istina živa,
Opazih je i ja dječ’jim okom:
Ližu kučku dok joj se sok sliva
Svi psi redom, na juriš i skokom.
Ljubomoran – zar da sam na tebe?
Zar ovakvog da me snađe jad?
Naš život je – postelja i ćebe
Naš je život – poljubac i pad.
Pjevaj, pjevaj! Ruke neka mašu:
Kobni zamah – kobi će donijeti …
Čuj … nek idu svi u … pivsku flašu …
Nikad, druže, ja neću umrijeti.
PISMO MAJCI
Jesi l’ živa, ti, starice draga?
Živ sam i ja. I pozdrav ti šaljem!
Nek večernja ona svetlost blaga
Dom tvoj kupa neviđenim sjajem.
Javljaju mi da si zabrinuta,
Da te za mnom tuga stegla ljuto,
I da često izlaziš do puta
S iznošenim starinskim kaputom.
Da ti stalno, u sutonu mekom,
Ista slika punu stravom tamu:
U kafanskoj tuči kao neko
Zario mi ispod srca kamu.
Nemoj više biti brižna lica!
Samo tlapnjom strašno mučiš sebe.
Nisam tako teška pijanica,
Da bih umro ne videvši tebe.
Kao nekad, nežan sam i sada,
Živim samo jedno sanjajući,
Da se opet iz ovoga jada
Što pre vratim našoj trošnoj kući.
Vratiću se kad nam bašta granje
U proleće belo isprepleta.
Ali nemoj opet u svitanje
Da me budiš ko pre osam leta.
O, ne budin odsanjani žamor,
Ne oživljuj što je htela duša –
Odveć rani gubitak i zamor
U životu moradoh da kušam.
I ne uči da se molim. Neću!
Minulo mi prošli dani skriše.
Samo ti mi, majko, nosiš sreću,
Kao ti mi ne sja niko više.
Zato nemoj biti zabrinuta,
I ne tuguj za mnom tako ljuto.
Ne izlazi prečesto do puta
S iznošenim, starinskim kaputom.
eTrafika.net – Aleksandra Šuvira