Pjesnikinja i autorka knjige “Čipka od trnja”, Sandra (Džananović) Bakaj rođena je u Prijedoru 60-tih godina, u kome je živjela, školovala se, voljela, udisala zrak Potkozarja.
Godine 1992. “ispraćena” je iz Prijedora i odlazi u Austriju, u Innsbruck. Kao ratna izbjeglica, od septembra 1992. godine radi kao učiteljica za izbjegličku djecu Bosne i Hercegovine, u Tirolu, i paralelno kao prevodilac za Pokrajinsku vladu Tirola. Do današnjeg dana bavi se pedagoškim radom, kao socijalni pedagog i vaspitač.
Ljubav prema pisanoj riječi, knjizi i čitanju je naslijedila od svoje mame, koja je i sama u mladosti pisala poeziju. Bakajeva kaže da je, takoreći, bilo neminovno da se od najranijih školskih dana okuša u pisanju pjesmica o partizanima, o drugu Titu, o Kozari, da se te pjesmice čitaju na školskim priredbama, a poneka bude objavljena u „Veseloj svesci“ ili „Malim novinama“. Međutim, kako nam priča, pod uticajem svega onoga što se dešavalo na prostorima bivše Jugoslavije počela se intenzivnije baviti pisanjem poezije i proze.
U izdanju Udruženja za kulturu Novo Sarajevo (KNS) na čelu sa predsjednikom Ibrahimom Osmanbašićem, u ljeto 2011. godine objavljena je njena prva zbirka pjesama pod naslovom “Čipka od trnja”, čija je uspješna promocija bila u okviru 5. Novosarajevskih književnih susreta. Trenutno priprema i privodi kraju rukopis za drugu zbirku poezije pod naslovom “Buđenje zaspalog neba”, te se nada da će u toku godine i ona ugledati svjetlo dana.
Ako se uopšte može govoriti o ciljevima pisanja učenice osnovne i srednje škole, kako ona smatra, željela je svojim pjesmicama izraziti iskrenu i veliku ljubav prema zemlji u kojoj se rodila, prema mami i tati, prema prirodi, leptirima, prvim simpatijama, o svemu onome o čemu pišu curice u pubertetu. Međutim, cilj pisanja u posljednje dvije decenije bio joj je ne poludjeti od tuge i nemoći.
– Na našim prostorima su se dešavale strašne i neizrečivo jezive stvari, dešavalo se veliko zlo, mržnja, prosipanje krvi nedužnih, raspadanje prijateljstava, ljubavi, brakova, bratstva, međusobnog povjerenja i tolerancije, sve je to ostavilo dubok trag na mene, te jedini način da samu sebe spasim od „luđačke košulje“ vidjela sam u pokušaju da svoj unutarnji svijet, svoja razmišljanja i svu bol koja ju je iznutra nagrizala kao otrov, izbacim na papir i tako bar malo smirim dušu. Pisanje sam doživjela kao terapiju, kao ispovjedaonicu..
Pjesnikinja kaže da su je svi prijatno doživjeli, te joj je mnogo značila ogromna podrška na koju je naišla, riječi motivacije i ohrabrenja da nastavi sa pisanjem. Trudi se da se razvija i raste kao autor, da svaka njena pjesma nosi prepoznatljiv pečat i da ne upadne u zamku stereotipa i ponavljanja.
Sandra Bakaj nam otkriva i sljedeće:
-Znate, ja nisam profesionalni pisac, i dan – danas mi je teško reći za sebe da sam pjesnik, sebe smatram kao nekoga ko pokušava pisanom rječju dotaći srce onoga ko je pročita i ako mi to pođe za rukom, onda mi je to najveće priznanje.
I dodaje:
– Ja pišem za svoju dušu i za dušu svakog čovjeka koji će se prepoznati u nekoj od mojih pjesama. Ne volim samu sebe tapšati po ramenu i pisati hvalospjeve, kao što rekoh, nisam književnik – profesionalac i u jednoj od svojih pjesama govorim o tome da „ne mogu dušu rastvarati na hladnosavršene strofe bezizražajnosti“ i mislim da to oni koji vole ovo što radim osjete i zbog toga rado pročitaju poneki moj stih i za to im od srca hvala.
Kada je riječ o uzorima koji su je vodili i vode u radu, kaže nam da se trudi da njene pjesme imaju prepoznatljiv pečat, ali mnoge od njih su inspirisane duhom Alekse Šantića, neponovljive Desanke Maksimović, Vesne Parun, kao i genijalnog Miroslava Antića i Đorđa Balaševića, Hamze Hume, Muse Ćazima Ćatica, Zal Kopp, Sylvie Plath, Željke Krznarića, Pabla Nerude, Jovana Jovanović Zmaja, Danje Đokić.
Najveća nagrada joj je kada se neko prepozna u njenoj pjesmi i kada kaže da su ga njene riječi dirnule u srce i dotakle dušu, kao i kad neko kaže „ Hvala ti, Sandra“. Ako vrijeme i plodovi njenog rada donesu i poneku plaketu, kaže da će duboko zahvalna i onima koji stručno procjenjuju šta je umjetnost, a šta ne.
Poeziju svako čita i razumije na svoj način, a univerzalna poruka u svakoj njenoj pjesmi je Ljubav, i ma koliko to nekima možda “patetično, istrošeno ili inflatorno” zvučalo, ljubav prema ljudskom biću, ljubav prema miru i slobodi, ljubav prema domovini, gradu, prema djetetu. Bez obzira da li piše o Bosni i Hercegovini, o Prijedoru, o ponekad teškoj i trnovitoj potrazi za smislom našeg postojanja na ovoj planeti, njena poruka je uvijek samo jedno:
– U nama je iskra ljubavi, dozvolimo joj da u nama blista i da njeno svjetlo obasjava put budućim generacijima i našoj djeci koja rastu u društvu besmislenog i pretjeranog konzumiranja svega i svačega, pogrešnih idola i ideala, iskrivljenih pogleda na prave vrijednosti čovjeka.
Mladim autorima poručuje da prije svega budu autentični, originalni i da ne dozvole da se njihovom kreativnom ličnošću i radom manipuliše, da ostanu svoji, i:
– I neka pišu, pišu i samo pišu…
RAZLIJ SE ŠAPATOM PO MENI
Razlij se šapatom po meni
Kao noć kad se prospe
Po krošnjama srca,
Uroni me u obrise sjene
Što na zidu pleše.
Nahrani mi oči nebom i
Obuci dušu u spavaćicu,
Satkanu od pupoljaka čežnje.
Donesi mi suzu iz doline plača
Da je uspavam
Pjesmom svilene nečujnosti.
Doleti u pahulji decembra i
Razlij se šapatom po meni
PJESME NEMA
Vrijeme kasni.
Bez opravdanja,
Izvinjenja.
Inspiracija
Čeka stih
Ma aerodromu bez piste
I dozvole
Za slijetanje.
Riječ se zavukla
Ispod samoće.
Ugušila se.
Riječ.
Slova plešu
U kaljuži
Praznine duše,
Jedu živu smrt.
Pjesme nema.
Niti je ikada bilo.
KAKO MIRISE ČEKANJE
Kako se osjeća čekanje, pitaš…
Da li to stvarno želiš znati?
Da?
Znaš, čekanje je kao kad držiš
Grumen suhe i tvrde noći
U rukama, nesposoban odlomiti
Bar jednu mrvu vremena i baciti prah prolaznosti
U daljine svemira.
Čekanje, to je kao kad se
Potpuno go sklupčaš
U ugao nedorečenog,
A susnježica prećutalog Volim te
Pada ti na usne i kažnjava ih
Hladnoćom i drhtanjem.
A miris čekanja?
Želiš i to da znaš?
Ehhh…
Čekanje miriše na jutarnju rosu
Koja će tek da padne i
Umije mi lice svježinom budućnosti,
Na eukaliptus u dvorištu
S druge strane neba,
I na njega,
Njegove ruke
Koje će tek da me miluju,
Koje me negdje čekaju i
Drže u ruci isti grumen
Suhe, tvrde,
Neprolazne noći…
Video prezentacija pojedinih pjesama:
eTrafika.net – Erna Duratović