Koliko nam se puta desilo da ekranizacija književnog djela uništi njegov istinski smisao, ili da nas prenošenje pisanog djela na film potpuno oduševi i tako zasjeni orginalno djelo? Mogu li ova dva ostvarenja biti podjednako dobra?!
Djelo koje ćemo prvo posmatrati kroz prizmu ove dvije umjetnosti je jedini roman ekscentričnog irskog pisca Oskara Vajlda – Slika Dorijana Greja. Djelo napisano 1891. je do danas doživjelo dvadesetak ekranizacija, a posljednja je ona reditelja Olivera Parkera. Razlog zbog kojeg ovu knjigu vrijedi pročitati (a i pogledati film) je njegova višeslojnost. Radnja romana, njegova pouka, značaj i smisao mogu se posmatrati iz više uglova, a jedan od njih je i cilj umjetnosti koju nam pisac predstavlja. „Cilj svake umjetnosti je da otkrije umjetnost, a sakrije umjetnika“.
Mladi i bogati nasljednik, siroče i mladić savršene ljepote pozira slikaru Bazilu, te ovaj stvara svoje najljepše djelo. Onog momenta kada je završen, portret umire, a Dorijan se rađa. On biva opčinjen teorijama o hedonizmu, koje mu predstavlja lord Henri. Kao blizak prijatelj, stari i iskusni Henri pokazuje Dorijanu sve ljepote grijeha u viktorijanskoj Engleskoj. Onog momenta kada je Dorijan uvidio svoju ljepotu, poželio je da ona zauvijek ostane netaknuta, a da umjesto njega, ostari Bazilov portret. Želja mu je ispunjena. Kroz nekoliko godina mladić biva upoznat sa svim ljepotama razuzdanog života, grijeha, strasti, nemorala, slabosti i zadovoljstva. Za to vrijeme na njegovom licu i tijelu ne vidi se nijedan trag slasti u kojima je uživao. Umjesto toga, njegova slika postaje odvratna, njegova izvrnuta duša pred očima mu se kvari i stari- a on sa uživanjem posmatra svoju sudbinu, sve dok mu ona ne postane strašan teret.
„Portret će za njega biti najmagičnije ogledalo. Kao što mu je otkrio tijelo, tako mu je otkrio i dušu. A kad se zima spusti na sliku, on će još uvijek stajati na mjestu gdje proljeće treperi na ivici ljeta. Kada krv iscuri iz njenog lica i iza sebe ostavi blijedu masku krede sa olovnim očima, on će zadržati sjaj momačkog doba. Ni jedan jedini cvjetak njegove ljepote neće nikada svenuti. Ni jedan jedini damar njegovog života neće nikada oslabiti. Kao grčki bogovi biće jak i hitar. Kao da je važno šta se dešava obojenom liku na platnu. On će biti čitav“.
Najveća zagonetka književnog djela je što ono može da nam otkrije nas same, ako ga pažljivo čitamo. Čitajući sami stvaramo stvarnost, odlučujemo kakvo je to neodoljivo Dorijanovo lice, kakve su to žene koje je upropastio i muškarci koji su mu se divili. Odlučujemo možemo li mi odolijevati savjetima lorda Henrija, sami stvaramo krčme i birtije podzemnog svijeta. Kreiramo slast i raskalašenost, odajemo se porocima i stvaramo granice prema kojima sudimo mladom razvratniku.
Nakon mnogo godina, Grej ostaje isti, možda još ljepši. Svi njegovi grijesi su ostarili, svi ljubavnici oronuli, on i dalje ostaje isti. Suočivši se naposlijetku sa ogavnim ogledalom svoje duše, on se kaje za sve što je učinio. Kaje se što je poželio da nikad ne ostari. Uništava sliku i time oduzima sebi život. Portret ponovo živi, u svoj svojoj ljepoti, a sluge pronalaze Dorijana starog, izboličenog, sa nožem u srcu.
Dorijanu mnogi sude, mnogi ga vide na različite načine. On očarava, tjera na razmisljanje, ostavlja bez daha. Portret koji je naslikao Vajld je portret svih nas, mi smo na njemu i umjetnici i savjetodavci i oni koji osuđuju i oni koje bi da vječno ostanu mladi.
Ekranizacija nam omogućava konkretnu sliku društveno prihvaćene ljepote, pruža nam uvid u sve njegove grijehove. Čitajući roman, naša mašta može samo da pretpostavi kako je Grej upropaštavao sve oko sebe svojom ljubavlju za tjelesnim. Na filmu su prikazane scene njegovog intimnog odnosa odnosa sa ljudima, gdje su pređene sve granice, iako se u romanu granice ne naslućuju. Gledajući film prestrašila sam se gmizavaca koji izlaze iz njegove duše, a čitajući djelo, svi ćemo se zapitati kakvi to crvi postoje u našoj duši, da li su strašniji i ogavniji i smiju li se uopšte zamisliti. Reditelj Parker je ovom ekranizaciom potpuno odstupio od djela, promijenivši njegov sadržaj i smisao. Prenaglašeni efekti nas odvode od suštine Dorijanovog svijeta zadovoljstva. Tako će neko ko je gledao film, bez prethodno pročitanog djela, osuditi Dorijana, žaliće nad njegovima zadovoljstvima, a neće se pitati koliko cijenu svi plaćamo kada se odlučimo da ovjekovječimo svaki trenutak koji proživimo.
Knjiga je sklop najljepših odlomaka o ljepoti, ljubavi, umjetnosti, prolaznosti. Film je pokušaj da se roman uhvati u trenutku, i to trenutku u kojem ga je umjetnik doživio. A Vajld nas u romanu uči da je sve ono čemu se divimo prolazno, neuhvatljivo i slobodno. Trenutak kada pokušamo da ga prikažemo, objasnimo, zabilježimo, zadržimo za sebe, postaje trenutak njegove smrti.
Da bismo ocijenili vrijednost knjige ili filma, potrebno je da imamo uvid u oba ostvarenja. Pogledajte Greja, pročitajte Greja. Budući da je svaki doživljaj umjetničkog djela subjektivan i poseban, stanite pred djelo i zahtjevajte da vam kaže šta znači.
eTrafika.net – Aleksandra Šuvira