Nekrunisana kraljica sevdaha: Tuga se ne može objasniti

Smatrali su je čudom od pjevačice, zasipali aplauzima od pariske Olimpije do beogradske Skadarlije, u nju su begovi i meraklije gledali kao u čudo, pa su zbog njene ljepote i čarobnog glasa gubili glave i bogatstva.

Pjevačica narodnih pjesama i serenada Sofka Nikolić, u narodu je bila poznata i kao nekrunisana kraljica sevdaha. Rođena je u jednom selu nadomak Šapca, davne 1907. godine,  a svoju pjevačku karijeru započela je još u ranoj mladosti, sa svega četrnaest godina. Svi koji su je slušali divili su se  njenom talentu i raskošnom glasu.

Prvi nastup imala je u jednoj zvorničkoj kafani 1923. godine, tada se i udala za Iliju Markovića, s kojim je kasnije dobila kćerku Maricu (Mariolu). Upravo u toj kafani zapazili su je vlasnici kafane “Lira” iz Mostara i poveli sa sobom u grad sevdaha, koji je kasnije živio za noći ispunjene njenom pjesmom, noći u kojima Mostarci nisu žalili para ni dukata kako bi se divili Sofkinom glasu i ljepoti. Na zvuke njene pjesme, padali su u sevdah i najviđeniji ljudi Mostara, među kojima su bili pjesnici Šantić, Ćorović, Dučić… Jedne večeri joj je tu, u baštu restorana, oduševljen njenim glasom i pjesmom, Aleksa Šantić donio tekst svoje pjesme “Emina” i pjevušeći pokazao joj melodiju koju je ona sa lakoćom prihvatila. Čak su je zajedno i pjevali, poznato je da je Šantić bio muzički obrazovan. Tako je ta pjesma, zahvaljujući Sofki, ovjekovječila pjesnikovu veliku ljubav i  postala poznata van Mostara.

Nakon Mostara, Sofkina muzička karijera krenula je uzlaznom putanjom, svojim čarobnim glasom uskoro je osvojila Evropu i Ameriku. Nizala je uspješna gostovanja od Beograda, preko Sarajeva, Zagreba pa sve do Beča, Pariza, Moskve, Rima, Londona i drugih metropola, i tako ponijela titulu najtiražnije pjevačice Evrope i bila dobitnica “Zlatne potkovice” u Parizu. Dio života provela je u Sarajevu, gdje je rodila kćerku Maricu, a potom se preselila u Beograd gdje su je čekali novi pjevački izazovi u čuvenoj “Skadarliji”, kultnom stajalištu pjesnika, glumaca i ostalih boema.

Prisjećajući se nekadašnjeg beogradskog kluba poznatih, Sofka je govorila:

“Nušića se sjećam po duhovitosti. Čim bih sjela za njegov sto ispričao bi nešto što je bilo dovoljno da se smijemo cijelo veče. Dovodio me je u situaciju da sam se mučila kako da se uzdržim od smijeha kada ga pogledam za vrijeme pjesme. Nikad nije ponovio stari štos. Bio je nepresušni izvor šala i dosjetki.”

Sofka i Paja

Sa svojim drugim mužem Pajom Nikolićem i njihovim orkestrom koji je brojao 25 članova, Sofka je žarila i palila Beogradom, ali i mnogim evropskim metropolama. Njeno prijateljstvo sa čuvenom Džozefinom Beker bilo je nadaleko poznato, a nastalo je u Zagrebu na jednom Sofkinom nastupu. Kako je Sofka bila itekako poznata po svojoj ljepoti i glasu, Žozefina Beker nije mogla izdržati i krenula je iz Beograda u Zagreb da vidi i čuje tu Sofku Nikolić o kojoj je mnogo čitala i slušala. U restoranu “Kolo” krišom je ušla sa svojim mužem grofom Pepitom i slušala njen nastup. Pjesma ju je dirnula u srce. Glas se razlivao i padao kao melem na romantična srca brojne publike. Veličanstvena Žozefina Beker nije mogla izdržati. Prišla je Sofki! Pozdravile su se, a od tog trenutka počelo je njihovo prijateljstvo.

“Kada je Sofka pjevala u Mostaru ‘Eminu’ ostarjelom Aleksi Šantiću, okolnim ulicama se nije moglo proći, a kada je u Sarajevu, u hotelu ‘Evropa’, pjevala ‘Kolika je Jahorina planina’, nije bilo dovoljno stolica za sve goste… U Parizu, dok je snimala prvu ploču, Sofkini obožavaoci provalili su vrata na studiju, pa im je ona bez muzike zapjevala… U beogradskoj Skadarliji gosti su plaćali dukatima da piju vino iz njenih cipela… Sve su to Sofkini tragovi i sjećanja svih, jer su je svi i znali. Bilo je to vrijeme njenog meteorskog uspona — Njujork i Rudolf Valentino, Madrid, Beč, Berlin, London, Rim — pa opet Beograd. Sofkinu pjesmu ‘Cojle Manojle’ pjevali su svi šegrti i kalfe, a kasnije i majstori. Daira u njenim rukama zvečeći su drhtala — drhtala je to Sofkina duša.” Tihomir Nestorović

Na samom vrhuncu slave 1939. godine, umrla je njena kćerka jedinica Marica, Sofkin zvonki glas je utihnuo zauvijek, njeni dafovi su zamrli, od tada više nije bilo sjaja na njenom licu. Sofka je svoju jedinicu sahranila u Bijeljini. I nikad više nije zapjevala. Tijelo je balzamovala i za nju sagradila kapelicu na groblju, a za sebe kraj groblja na osami kuću, gdje je stanovala i provodila potpuno nov život-skromno, tiho, povučeno. Od kraljice sevdaha postala je kraljica tuge. Slava, novac  i zlato polako su se topili, a Sofka je pala u zaborav. Umrla je u dubokoj starosti, 27. jula 1982. i sahranjena pored kćerke Marice.

“Pjesma je da se pjeva, tuga je da se tuguje. Tuga se ne može objasniti, ispričati, tuga se može samo tugovati, a pjesma pjevati”, govorila je Sofka Nikolić.

Susret Sofke Nikolić i Žozefine Beker nakon 40 godina

Bio je tačno 12. maj 1968. godine. U Beograd je stigla proslavljena zvijezda mjuzik-holova, tamnoputa Žozefina Beker. Među “krem društvom” koje ju je dočekalo na aerodromu Surčin bila je i već skoro zaboravljena Sofka Nikolić. Stigla je autobusom tog jutra iz Bijeljine da bude specijalni gost najtiražnijeg jugoslovenskog lista “Večernjih novosti” i da se u režiji tog lista desi susret dvije nekadašnje pjevačke veličine.

Po izlasku iz aviona proslavljena Žozefina se među prvima pozdravila sa Sofkom i iznenadila se vidjeviši je drugačijom nego što ju je zamišljala nakon tačno 41 godinu, koliko je proteklo od njihovog zagrebačkog zagrljaja i noćnog provoda. Kako čudan, dirljiv moment: kad je sve prošlo, nalaze se dvije žene, sada u kasnim godinama, bez negdašnje snage, sa svime što su prošle. Ne znaju jezik jedna druge, ali se u svemu razumiju.

I dok su se poslije četrdeset jednu godinu uspomene nizale na beogradskom aerodromu, uzbuđena Žozefina Beker je ponavljala:

“Pa zar si to ti? Toliko si se promijenila da te ne poznajem. Pjevaš li još? Šta je s tobom? Jedva sam te prepoznala. Ti si mi sada najljepši poklon.”

Sofka je umjesto odgovora zapitala staru prijateljicu gdje joj je grof Pepito.

“Umro je davno. Još mnogo čega mi je prešlo preko glave”, odgovorila je Žozefina.

Onda je Sofka smogla snage i ispričala svoju tragediju. Pričala joj je o smrti sedamanestogodišnje kćerke, kako se povukla u tugu i da živi u Bijeljini. Žozefina se okrenula brojnim prisutnim ličnostima iz svijeta muzike, među kojima je bio i Arsen Dedić.

“Sjećam se kada sam je prvi put videla i čula u Zagrebu. Nisam razumjela nijednu riječ, ali sam shvatila emociju, čula sam svaki otkucaj njenog srca. Ona je moja velika ljubav. To je žena koja u ono vrijeme nije gledala što nastupam u haljini od banana. Ona mi je dala veliku podršku.”

Stekao se utisak da se Arsen malo zbunio, pa čak i zastidio, jer po svemu sudeći nije ništa, ili je premalo do tada znao o Sofki.

U razgovoru koji je vođen iste večeri Sofka se obratila Žozefini:

“Čujem da si u velikim nevoljama zbog dugova. Znam da si usvojila dvanaestero siromašne djece i da brineš o njima. Željela bih da ti pomognem.”

Kasnije nam je Sofka pojasnila o čemu je riječ. Žozefina Beker je usvojila dvanaestero djece i postala im druga majka. To ju je odvelo u velike dugove.

“I ja sam imala sličnu želju, ali nisam mogla da je ostvarim. Moje materijalne prilike nisu dozvoljavale da se brinem o siromašnoj djeci. Pokušala sam da budem inicijator, da drugi učestvuju u finansiranju, pa nije bilo uspjeha. Namjeravala sam da organizujem humanitarni koncert ili seriju koncerata sa kojih bi čist prihod išao za djecu koju je usvojila Žozefina Beker. Na kraju, ništa od toga. Obratila sam se na adresu desetak umjetnika, ali niko od poznatijih nije odgovorio.”

Tako jednoj velikoj pevačici, koja je mnogima ispunjavala želje, nije ispunjena njena želja — da pomogne siromašnoj djeci.

eTrafika.net – Nataša Mihajlović / Semberske novine