Književno veče o temi „Književnost i rat“ održano je u trebinjskom klubu umjetnika „Atanasije Popović“. Druženje su organizovale književnice Olgica Cice i Milana Babić, a gosti večeri bili su književnici iz Beograda Vesna Kapor i Vladimir Kecmanović, koji su o temi rata pisali zapažena djela.
Iako je prošlo skoro 20 godina od završetka rata na ovim prostorima, učesnici književne večeri smatraju da je rat tema za čiju je obradu potrebna jedna vremenska distanca, i da je rat tema koja je uvijek aktuelna.
Književnik Vladimir Kecmanović porijeklom iz Sarajeva, živi i radi u Beogradu. Autor je romana „Top je bio vreo“ za koji je dobio nagradu „Meša Selimović“, a čija se radnja dešava u Sarajevu u posljedjem ratu. Glavni lik je desetogodišnji Srbin čije roditelje je iskasapila granata pred njegovim očima. Rat je, osim u ovom romanu, inače podloga Kecmanovićevih djela, a o njemu piše realistično i sažeto.
„Mislim da je nakon svega što se dogodilo na ovim prostorima nevjerovatno da to ne bude uknjiženo, jer je rat jaka i užasna stvar, i nisam mogao da zaobiđem tu temu. Dječak je glavni junak jer je dijete oslobođeno od predznanja i predsvijeti o tim odnosima, on ih zapravo upoznaje. Koristio sam priče svjedoka, imaginaciju, ali i moje iskustvo iz Sarajeva gdje sam proveo 18 godina“, priča Kecmanović.
Direktor programa SKC-a u Beogradu, inače književnica porijeklom iz Nevesinja, Vesna Kapor, u svojoj knjizi „Tri samoće“, pisala je upravo o dešavanjima sa ovih krajeva za vrijeme rata. Ona ima drugačiji stil, piše mataforično i bajkovito o neiscrpnoj temi rata.
„Živjela sam u ratu, i osjetila sam da moram da ostavim trag o tome, ali na jedan način koji nije autošovinistički, koji nije angažovan ni na jedan način osim ljudski. Željela sam da pišem o ljudima koji su ostali tu, o prijateljima iz djetinjstva, o ljudima koje sam poznavala a koji više nisu među nama, objašnjava Kapor.
Književnica iz Trebinja, profesorica Olgica Cice, konstatovala je da je rat jedna od glavnih tema tema stvaralaštva uopšte, tema koja se tiče svakog čovjeka od samog njegovog nastanka, i da je to bio razlog zbog kojeg su se odlučili da govore o njemu temi.
„Rat jedna konstanta čovjekovog postojanja i zajednički imenitelj čitavog našeg vremena. Ljubav i rat su najčešće teme književnosti jer su to teme koje postoje otkako postoji i čovječanstvo. Mnogo je velikih književnih djela u našoj i svjetskoj kniževnosti koji govore o ovoj temi, i bilo nam je interesantno da našoj publici ovdje predstavimo djela koja na jedinstven način govore o ratnim dešavanjima na našem području“, rekla je profesrica Cice.
Roman „Top je bio vreo“ ove godine doživio je i svoju ekranizaciju u režiji Slobodana Skerlića, a premijerno prikazivanje filma očekujemo uskoro.
_____________________________________________________________________________________________________
Dio sa kraja romana „Top je bio vreo“ koji je oslikava glavnog lika, djačaka, kako puca na Sarajevo.. Grad u kojem je doživio rat sada gleda sa druge strane…
„Nisam mogao da se krećem brzo jer su mi deset brojeva veće čizme spadale sa nogu, i Obren me je lako stigao i uhvatio za rame. „Alo“, rekao je, „Đe si po`šo?“. Odlučno sam ga odgurnuo i krenuo za momcima koji su pošli na položaj, i koji su me u međuvremenu prestigli. Na rubu livade bilo je nekoliko borova, a iza borova je bio greben, a na grebenu su bili topovi. Pored topova su stajale granate i ljudi. „Dođoste konačno“, uzviknuo je brkat stariji čovjek kad nas je ugledao. „Aj` preuzimajte, samo što nismo pospali“. Stao sam pored prvog topa. Top nije bio velik, mnogo manji nego što sam mislio. Pogledao sam niz padinu i ugledao grad. Izgledao je isto kao kad sam sa roditeljima išao na izlet, kao da nije rat. Obren mi je prišao i uhvatio me za rame. „Ko ti je ovaj mali“, upitao je brkati čovjek. „Neki Zokin komšija“, rekao je Obrad, „noćas pobjegao od balija, a sad navalio- hoće da puca iz topa, ne možeš ga urazumiti.“ Brkati čovjek se nasmijao i rekao „Aco, aj mu napuni da puke jednom pa kud` puklo da puklo“. Mladi čovjek donio je granatu. Ni granata nije bila velika, mnogo manja nego što sam zamišljao. Aco ju je smjestio u cijev. Brkati čovjek je pokazao pravac u kojem da nacilja, Aco je naciljao. „Evo, povuci konopac, samo pazi kad top trzne da se ne prevališ“. Dole je bio grad u kom zidovi imaju uši, u kom smrt dolazi kroz prozor, kroz zid i na vrata.. I grob mojih roditelja i Kenanov grob. Prišao sam konopcu i dodirnuo cijev. Vazduh je bio hladan. Top je bio vreo. Povukao sam konopac i ništa se nije desilo. “Moraš povući jače“, rekao je Aco. Povukao sam jače. I top je trznuo, i pao sam u snijeg. I onda je odjeknuo pucanj. Zazviždalo mi je u ušima. I pod snijegom se zemlja zatresla. Utrrnuli su mi zubi. Vidio sam dvije sive nogavice, uvučene u vojničke čizme, i čuo Acu koji kaže „Vid malog što roka, oš još jednu?“. Ustao sam i klimnuo glavom. Aco je novu granatu stavio u cijev, a ja sam uhvatio konopac. Dole je bio komšija Nikola kojm je rafal uništio lice.. i Milanov preklani vrat iz kog šiklja krv.. i Amer koji kaže „Koji`š kurac s ovim ćetnicima“.. i komšinica Mica koja tiho ječi kao da sanja ružan san. Naglo sam povukao i top je trznuo, i zemlja se zatresla, i u ušima mi je zazujalo i utrnuli si mi zubi, ali nisam pao u snijeg. Uspio sam da čujem fijuk i drugi pucanj. „Eto, dobro je bilo”, rekao je Obren, “aj sad da te vodim kući”. „Pusti ga nek rokne još jednom”, rekao je Aco i smjestio granatu u cijev. A onda me uhvatio za ruku i upro prst prema grupi zgrada pored rijeke. „Vidiš, tamo gađaš“, rekao je. „Tamo su snajperisti koji nam ubijaju ljude”. Dole je bila noga moje majke. I majčin trup iz kog je curila krv. I majčine oči koje gledaju u stroj. Dole je bila očeva maljava krvava ruka odvojena od ostatka tijela. I očevo lice koje se ne vidi od krvi. Dole sam bio ja…”
eTrafika.net – Sonja Terzić