U susret predstojećem koncertu 19. marta u DKC Incel, razgovarali smo sa članovima popularnog sinjskog benda M.O.R.T. Ova pank bluz grupa Banjalučanima je poznata još od 2013. godine, kada su pobijedili na Demofestu. Iako ih turneje vode svuda, i dalje redovno sviraju u rodnom gradu.
Banjalučka publika očekuje dobar provod, a šta vi očekujete od njih?
Svaki put kad smo svirali u Banjaluci, bili smo odlično primljeni. Uz to je još važnije da smo stvorili prijatelje i da možemo navratiti barem u posjetu kad smo u blizini ili proputovanju. Od samog koncerta očekujemo da publika postane dio benda. Da zajedno s nama uživaju, pjevaju, plešu… Da se izgubi granica između benda i publike. Na takvim koncertima je najbolja zabava. Nadamo se i da će bend koji otvara veče, vaši banjalučki Robinovi Hudovi, dobro zagrijati atmosferu, a onda ćemo moći početi odmah žestoko.
Kada ste osvojili prvo mjesto na Demofestu, za naš portal rekli ste da pravite svoje pjesme jer vam obrade idu loše, a autorske stvari vam idu odlično. Stoji li to i dalje?
Sada to stoji još čvršće. Sada imamo dovoljno svojih pjesama da obrade uopšte ne sviramo. Osim nekih posebnih prilika, godišnjica nama dragih albuma, rođendana i smrti nama dragih izvođača…
“Plamen što kriješ” je odličan uvod za novi album koji uskoro izlazi, da li da 19. marta očekujemo još pjesama sa novog albuma?
“Plamen što kriješ” je primljen puno bolje nego smo očekivali. Novi album je kompaktniji i žešći. Nema baš pjesama koje iskaču kao singlovi, kvalitet je u samom albumu u cjelini, tako da nismo mislili da će se “Plamen” toliko slušati i probiti. Nadamo se da to znači da će tako i ostali singlovi proći. U Incelu ćemo sigurno odsvirati četiri ili pet novih pjesama, već nam je to postalo standardno na koncertima.
Jedni ste od rijetkih koji su uspjeli da izađu iz alternative, proslave ime i sam novi stil muzike. Koliko je težak bio put od početka davne 2003. godine, pa do danas?
Ne bih baš rekli da smo stvorili novi stil muzike. Sve je to rokenrol, kad se na kraju ogoli, ali možemo reći da imamo svoj karakterističan zvuk unutar rocka. Put je bio dug, polagan i težak, ali uvijek smo išli korak po korak, dobro utvrđivali svaku stepenicu prije nego bi prešli na sljedeću i tako osiguravali da ne padnemo kao neki koji su prebrzo poletjeli. Svaku pjesmu i svaki koncert smatramo najvažnijim i tako sviramo. Nema malih i velikih koncerata, pjesama, problema… Sve radimo najbolje što znamo. I sve zajedno. I ovo je rezultat svega toga.
Da li je teže plasirati svoj zvuk ili nešto već isprobano?
Naravno da je teže plasirati svoj zvuk. Usudili bismo se reći da je teško plasirati nešto kvalitetno i da treba vremena da dopre do ljudi. Ko želi brzo uspjeti neka pita diskografe i radijske urednike kakva pjesma treba biti i imaju instant hit. Ali za onaj sljedeći nismo sigurni da će iko poslušati.
Imate li podjelu rada u bendu, ko najviše piše tekstove i odakle inspiracija da uspješno kombinujete pank i bluz, žanr koji ste sami nazvali život?
Jedina podjela je da voze oni s vozačkom dozvolom, a ostalo radimo svi sve i sve zajedno. Punk blues je zapravo sve između bluesa i punka, znači pomjerili smo sebi granice unutar toga, a u budućnosti se nadamo i te dvije maknuti, jer što se ne mijenja propada, a mi želimo imati bend dok god budemo uživali u tome. Na novom albumu ima pjesama koje naginju ka metalu, onom tvrdom plemenitom metalu koji ne hrđa i odlijeva zubu vremena. Kad se naoružaš njim možeš hrabro sjeći sebi put psihodelije, a to je nepregledan prostor za razvoj kao i sama muzika, protiv smo ikakvih ograničenja i granica uopšteno. Žanr je život jer je život inspiracija.
Muzičari uglavnom imaju svoje rituale, Robert Plant je prije koncerta pio čaj i peglao svoju odjeću, a John pjeva u čarapama. U čemu je tajna pjevanja u čarapama?
Jedini ritual koji mi imamo je da se našikamo i pravimo haos. A u čarapama pjevam samo zimi jer u klubovima bude vruće, ljeti pjevam skroz bos. Bosa noga bolje i slobodnije skače.
Koliko vam svirke u gradovima regiona oduzmu vrijeme, svirate li u rodnom Sinju često kao prije?
U Sinju sviramo jednako kao i prije, tri ili četiri puta godišnje, što samostalno što na festivalima. Više nema smisla i da nije naš rodni grad u kojem nas ljudi sto posto podržavaju, ne bi ni toliko imalo smisla. Ne valja da se publika zasiti benda. Oni koji žele prisustvovati na više koncerata, dođu i u druge gradove.
eTrafika.net – Nikola Zgonjanin