Nezaposlenost i želja za stvaranjem nečeg svog nagnala je Nemanju Bursaća (29), Davorina Milekića (30), Branka Mitrovića (26) i Zorana Šarića (41) da u Prnjavoru naprave poljoprivredni rasadnik neobičnog imena “Glaž”.
Nazivom su se vezali za nekadašnju župu čiji je centar bio Prnjavor, a kako kažu, do ideje o sopstvenoj proizvodnji došli su kroz diskusiju.
“Nizale su se raznorazne ideje, od kojih su neke bile sulude i nevjerovatne. Tako smo došli do one koja je bila najizvodivija i u koju je trebalo uložiti najmanje novca, dakle metodom eliminacije”, kažu oni, te dodaju kako je građenje plastenika za njih bila velika nepoznanica.
“Učili smo dok smo radili i pranalazili rješenja uz pomoć naših prijatelja različitih strukovnih profila. Dakle, preovladavali su problemi, ali smo ih rješavali jedan po jedan. Nismo imali velika očekivanja, ali što se tiče samih plastenika, bez lažne skromnosti, urađeni su fantastično. U trenutku zanosa, čak smo razmišljali da se ne bavimo uopšte poljoprivredom već proizvodnjom plastenika.”
Prema njihovim riječima, znanje koje su ponijeli sa fakulteta nije olakšalo realizaciju ove ideje u praksi, pošto niko od njih nije završio taj smjer. Od četiri člana tima, trojica su inžinjeri poljoprivrede.
“Postoje primjene određenih zakonitosti koji su vezani za voćarstvo, vinogradarstvo i zaštitu bilja i to je sasvi
m dovoljno za početak. Sve ostalo je nadogradnja znanja jer osnove imamo. Naravno, možemo i konkretna znanja naših smjerova da primijenimo u plasteniku, možemo da se bavimo recimo uzgojem jagoda, ako se na to odlučimo.”
Njihov prosječan radni dan započinje sa izlaskom sunca i traje sve do sumraka, dok se nekada produži i duboko u noć. Ističu da imaju dovoljno znanja kako bi proizveli sve što zamisle, ali im to ne vrijedi ukoliko svoje proizvode ne uspiju prodati. Ne smatraju da je hrabrost presudna u pokretanju sopstvene proizvodnje.
“Ne bismo rekli da je hrabrost u pitanju, ona dolazi kasnije. Ono što je potrebno je situacija u kojoj vidite da vam posao neće pasti sa neba i da je bolje pokušati, pa makar ne uspjeli. U najmanju ruku i to je neka vrsta škole.”
Kažu da su za sada zadovoljni prodajom, do kupaca dolaze putem privatnih poznanstava i nude im rasade paradajza, paprike i lubenice. Namjera im je da prošire proizvodnju.
“Kao i u svakom poslu, planovi su širenje proizvodnje i palete proizvoda, čak i širenje djelatnosti ako sve bude teklo po našem željenom planu, ali nećemo odustati. Borićemo se da napravimo rezultat. Početi bilo kakav posao je samo stvar volje, odluke, dobrog plana i ideje.”
Podrške za rad im ne manjka, jer je svima drago da čuju da pokušavaju sami stvoriti nešto. Voljeli bi da vide još kolega iz njihove struke da pokreću proizvodnju i da svi zajedno prave bolji ambijent za proizvodnju.
Tekst nastao u sklopu projekta “Može i drugačije”, koji finansira Fondacija SHL
eTrafika.net – Damjan Marković