Izradom torbi počela se baviti sasvim slučajno. Kupila je materijal za suknju, ali je od njega sašila torbu, da bi uskoro uz podršku prijateljica odlučila da pokrene malu radionicu. Posao se toliko razvio da sada planira da ga proširi i van granica BiH.
Piše: Snježana Aničić
Čak i pored stalnog zaposlenja, Dejana Nikolić (24) iz Dervente uvijek nađe vremena za narudžbe. Njene torbe većinom kupuju studentkinje, a cijene su prilagođene njihovim primanjima.
„Nikada mi nije problem da sašijem torbu. To me uvijek opušta. Najviše uživam kada ja trebam nešto smisliti, jer me uvijek zanima kako će biti na kraju“, kaže ova djevojka.
Cijene se kreću od 15 KM do 35 KM, a Dejana smatra da upravo one privlače sve više djevojaka. Iako se reklamira putem Facebook stranice „LaVera Bags“, priznaje da su zadovoljne mušterije najbolja reklama. Najviše torbi odlazi u Banjaluku i Tuzlu, a u posljednje vrijeme javlja joj se sve veći broj kupaca iz drugih gradova, ali i država.
„Svaka torba je priča za sebe. Često čujem da ljudi na ulici prepoznaju da su torbe moj rad. Obično izrađujem po narudžbi, ali se brzo prodaju i one koje nisu naručene.“
Materijal koji koristi nabavlja van Dervente, što ponekad dovodi do kašnjenja u isporuci. Da bi sašila jednu torbu potrebno joj je nekoliko sati, a za ukupnu izradu cijeli dan. Najviše vremena oduzima sušenje koje traje 24 sata.
Do sada je svoj rad prezentovala samo u Derventi na „Kreativnom buvljaku“ i „Miholjskom sajmu rukotvorina“. Priznaje da je dosta ljudi samo čudno pogledalo njene torbe, ali i dalje smatra da u životu treba raditi ono što voliš.
„Ne volim kopirati druge, jer ni meni nije ugodno kada vidim da neko mene kopira. Ako neka djevojka naruči nešto što već postoji, rado joj izađem u susret i izradim takvu, ali ipak najviše volim kada moje ideje dolaze do izražaja.“
Pored torbi, Dejana izrađuje i okvire za indekse i pašose, kao i futrole za tablete. Svaku kritiku rado prihvata i trudi se da je primijeni u svom daljem radu.
„Rado priznajem svoje greške, jer mi to pomaže da poboljšam svoj rad. Ljudi shvataju da je to ručni rad i da se ja ne bavim serijskom proizvodnjom. Kada neko uputi kritiku, obično se iznenadi jer vidi da ne reagujem burno.“
I pored brojnih narudžbi i posla, uvijek pronađe vremena za prijatelje. Bez njih, njen rad ne bi bio ovako uspješan. Smatra da se sve može postići, samo je potrebna organizacija. Nada se da će uskoro kupiti novu mašinu koja će joj omogućiti upotrebu novih materijala i izradu još kvalitetnijih modela.
Tekst nastao u sklopu projekta “Može i drugačije”, koji finansira Fondacija SHL
eTrafika.net
