„Neka su blagosloveni svi oni koji na skromnim mjestima vide lijepe stvari, tamo gdje drugi ljudi ne vide ništa.“ Citatom Kamila Pisaroa započinje razgovor naš sagovornik, banjalučki slikar Zoran Zoka Marković. „Izvini što te ne gledam u oči“, ubaci ponekad u izlaganje, pa vrati pogled na svoje slike iz kojih crpi inspiraciju za priču kao da ih gleda prvi put, unaprijed odgovarajući na zamišljena pitanja novinara.
„Osjećam da na skromnim mjestima možemo vidjeti mnogo ljepših stvari nego na mjestima koja su predložena, objašnjenja, maskirana, dizajnirana.. Talenat za slikanje darovao mi je Bog, i ja taj dar nikad nisam napuštao nego sam tako živio.“
Zoka je počeo da slika još u djetinjstvu. Već tada je, kaže, osjetio da je to nešto što može da ovjeri njegov život. U djetinjstvu se dosta bavio crtežom. Boju je osjećao ali nije shvatao kako treba da je koristi.
„Mnogo značaja dajem boji na platnu. Kad sam počeo da koristim boje, shvatio sam da treba da slikam ono što čini život. Boja treba da živi na platnu, ne treba je skrivati nego istaći, da postoji i da se dobro vidi. Već nekoliko decenija motivi na mojim slikama su pejzaži, kuće, drveće. Kuća je osnovna stvar za čovjeka, odatle potičemo, krećemo se i tu se vraćamo. Kuća je suština svega, i ona na mojim slikama govori mnogo: da je život postojao, da postoji i da će postojati. Tu se u djetinjstvu dešavalo svašta, odlazili su, dolazili, plakali, bili u ratu.. Pošto je kuća bez prirode nepotpuna, počeo sam da unosim motive vegetacije, a naročito sam težio da nacrtam drveće. Drvo je stalno na istom mjestu, ne može da se kreće i pomijera, za razliku on nas koji imamo privilegiju da se krećemo. Za mene svako drvo ima svoju priču. U krošnjama postoje ljepota i patnja. Tu su još portreti, ljudske figure ..“
Omiljeni slikar mu je Vinsent Van Gog. On mu je velika inspiracija i motivacija. Za svoje slikanje kaže da na neki način ima veze sa Van Gogom, a s druge strane on slika u vremenu kada je umjetnost malo otišla na stranu, i kada postoji puno trikova, a Zoka ne volim trikove…
„Van Gog imao je moto `Žudnja za životom`, a moj moto je `Žudnja za ljepotom`. Posljednje decenije promijenile su poredak stvari u svijetu i čovjek se kreće u pogrešnom pravcu. Tehnologija je napravila takvu sutuaciju da je sve ubrazano i da svijet polako nestaje. Ljudi postaju brojevi, bez emocija, a to je pogrešno jer je emocija suština čovjeka. Po meni je suština svijeta da on opstaje i ostaje što prirodniji, i da ima šanse da ova planeta još živi. Za sebe smatram sa nemam državu, moja država je planeta. Moje slikarstvo je na neki način ponovno vraćanje čovjeku. Ja jako volim ljude i prirodu u kojoj oni žive. Stavljam ljude prvi plan, dakle prvo ljudi pa onda slikarstvo.“
Prošao je i kroz formalno obrazovanje u slikarstvu, ali, po njemu, to je dosadno i puno zabluda.
„Ne možete nekoga naučiti da bude slikar ako on u sebi nema dar. Uopšte nije teško slikati ako imate taj dar. Priroda nam daje sva rješenja u slikarstvu i umjetnosti uopšte.“
Nepisano je pravilno, smatra naš sagovornik, da oni koji vole slike i umjetnost nemaju novca da ih kupuju, one koji imaju novac to ih ne interesuje. Iz iskustva kaže da su siromašni ljudi emotivniji i više osjećaju. Od slikarstva se može živjeti duhovno, materijalno teško.
“Slike i umjetnost se ne jedu i ne oblače. Ljudi vole slike i umjetnost ali su im generalno bliže one slike koju prikazuju neku fotografsku situaciju, odnosno one na kojima maksimalno prepoznaju sadržaj. Mnogi se mogu pronaći u mojim slikama ako se malo potrude jer nisam slikao samo za sebe nego i za druge ljude koji se u mojim slikama mogu pronaći. Moje slike su istinite i iskrene i na njima se maksimalno nalazi ono što ja jesam. Kada se radi o nekim dubljim, duhovnim momentima na slikama ljudi se malo plaše da se udube i ne mogu da se opuste pred nekim dobrim djelima. Slika ne galami, ne vrišti, ne ide na bis, ona nije koncert nekakve popularne muzike. Slike ćute, i zato je slike najteže osjetiti. Neko to može a neko ne.“
Što se tiče pravca u kojem slika kaže da je to individualna situacija, emotivna i podsvjesna. Ima tu i ekspersionizma, impresionizma, fovizma, kubizma, nadrealizma i svega ostalog. Sve je nastalo spontano i sasvim slučajno, a Zoka ne voli da se povezuje ni sa jednim pravcem posebno.
„Volim boju, volim da slikam. Kad naslikam sliku tada osjećam da sam uradio nešto što je lijepo, što je prirodno i što voli Bog. Tada me ta slika vine u neke visine i bude mi ljepše i sa mojim prijateljima i sa svim ljudima.“
Iako skroman i bez velike potrebe da priča o tome šta je sve uradio u svom dugom slikarskom iskustvu, ipak se sa radošću u očima prisjetio perioda kada ze sa potrebe predstve „Rodoljupci“ oslikao hram Svetog Save i dio Beograda. Ispred njega su, priča, u pozorištu sjedili mladi momci koji su komentarisali kako je dobra slika i bili su oduševljeni.
„Moj rad je moja prirodna potreba, ali kad vidite tako prirodne reakcije bude vam velika čast i zadovoljstvo.“
Pored slika, radio je plakate za Dječije pozorište i Narodno pozorište Republike Srpske, i mnogo ilustacija knjiga. Autor je brojnih scenografskih i slikarskih radova i plakata. Tako je npr. za scenografuju predstave „Princ Rastko – Monah Sava“ radio freske koje su bile deset metara visoke.
Zoka uglavnom slika noću. Kaže da vam se noću, kada svi spavaju, čini da niko nema problema, pa osjećate jedan veliki mir i koncentracija je mnogo bolja.
„Rekao bih da je noć življa od dana. Po danu prikupljamo, gledamo prorodu, osjećamo sunce, natopimo se nekim stvarima i onda to noću samo prenesemo na papir. Uglavnom slikam uz klasičnu muziku. Kao umjetnik, dajem sve od sebe da se svijet poboljšava u duhovnom i emotivnom smislu.“
Zoka je većinu svog života proveo u Banjaluci. Za svoje djetinjstvo kaže da nije bilo lako ali je bilo toplo i bogato.
„Nismo imali tehnologiju, ali smo zato sami otkrivali nove stvari i bili u prilici da budemo kreativni. Djetinjstvo je bilo puno sunca i ono je ostalo i danas. I danas nakon mnogo godina živim svoje djetinjstvo. Mislim da je privilegija ako možete dugo da ostanete dijete.“
Veliki slikar a u duši veliko dijete, a još slika u Dječijem pozorištu. Baš tu je u toku priprema njegove samostalne izložbe na kojoj će biti predstavljeno oko 90 slika koje je naslikao u odajama ove ustanove. Izložba će biti otvorena 10. aprila, a Zoka kaže da će biti posvećena njegovom omiljenom slikaru Vinsentu Van Gogu (a možda i svim siromašnim ljudima).
eTrafika.net – Sonja Terzić