Ukoliko ste ljubitelji Agate Kristi i njenog Poaroa, Konana Dojla i njegovog Šerloka, pa i CSI franšize, onda je blog “Odjeljenje za misterije” pravo mjesto za vas. Autor bloga Đorđe Maksimović (22) nas u svojim krimi pričama vodi kroz svijet pun neizvjesnosti i dinamike, svijet u kome se stalno pitamo šta se dešava dalje. Odgovor će vas često iznenaditi, a autor će nas ponekad ostaviti i u dilemi šta se zaista desilo.
Maksimović se aktivno bavi pisanjem tri godine i u njegov opus, osim krimi priča, ulaze i misterije, trileri i drame. No, ono što je sigurno jeste to da će probuditi interesovanje u vama šta god budete čitali.
„Iako sam pisao od djetinjstva, prekretnica ka fikciji desila se 2013. godine, kada mi je prijatelj donio priču ne dužu od samo jedne stranice. Htio sam napisati nastavak, ali priča se odužila na mnogo više od planiranih nekoliko stranica. Od tada nisam stao i djela su se nizala. Krimi triler je dominantni žanr kojim se bavim, iako se nađe i poneka drama i horor priča“, kaže Đorđe o svojim literarnim počecima.
Dok je bio tinejdžer, čitao je Edgara Alan Poa i Majkla Konelija, tako da ga je to opredijelilo prije svega na krimi žanr. U tome je pronašao svoju strast koju želi da podijeli sa svima, a na akciju su ga navele riječi jednog od najvećih repera u istoriji – Tupaka Šakura.
„Najveći uticaj na mene ostavio je Tupak. Rekao je da svaki čovjek posjeduje dar koji, ako ne iskoristi, postaje kletva. Mladima često nedostaje prostor za izražavanje, a popularizovanjem interneta taj prostor je uvećan. Nikada nisam vjerovao u pisanje za ladicu“, naglašava Maksimović i dodaje da svako od nas ima priču koju želi podijeliti sa drugima.
Kaže da u društvu nije najpričljiviji, ali kada riječi stavi na papir – počne domino efekat. Iznenadne ideje i koncepte zapisuje na prvi papir, u svesku, pa i u telefon koji mu se dođe pri ruci. Likovi koje predstavlja dijelovi su njegove prošlosti i sadašnjosti, figure sklopljene od ljudi koje je upoznao i iskustava koja je proživio.
„Mnoge priče sam napisao po sjećanju na snove. Slično je i sa mojim razmišljanjima ili žustrim reakcijama. S jedne strane postoje mir i tišina, dok, s druge, emotivni naboj stvara inspiraciju i želju da pišem. Tako se dobije cijeli spektar – intelektualni, duševni i podsvjesni“, objašnjava Đorđe gdje pronalazi materijal za svoje djela.
Njegove priče smještene su se širom svijeta, ali se odlučio da ih u sljedećim periodu približi svojim sugrađanima. Imaćemo priliku da čitajući njegove priče hodamo mokrim ulicama kišovite Banjaluke, da nas junaci priča vode alejama i parkovima kroz koje prolazimo svaki dan. Ovakav pristup će sigurno dodatno zaintrigirati čitaoce i približiti im krimi žanr, koji kod nas u pisanoj formi nije dovoljno prisutan. Prevare, ubistva i korumpirani inspektori motivi su koji se prepliću, meandriraju i grade uzbudljive zaplete. “Cijena pravde“ i „Smrt je nosila rukavice“ naslovi su priča kojima se autor ponosi i koje preporučuje čitaocima. Objavljivljan je u srbijanskom časopisu za kulturu i umjetnost „Zvezdani kolodvor“ i na banjalučkom sajtu „Humanus Balkanika“.
O svom blogu Đorđe kaže da je to bio najlakši način da tekstove približi čitaocima.
„Blogovi su danas dominantan način predstavljanja djela publici. Ispočetka sam lično uređivao ono što napišem, ali od polovine prošle godine pomaže mi djevojka, koja je moj najveći obožavatelj, ali i kritičar“, te dodaje da je uz podršku bliskih osoba mnogo lakše stvarati.
Druženje sa knjigom koju ne ispuštate iz ruku dok ne pročitate i posljednu riječ, sigurno se ne može porediti sa frigidnošću računarskog ekrana. Zbog toga Đorđe planira i da objavi knjigu. Likovi i okosnica radnje već su pripremljeni, ali će ipak sačekati da stekne još iskustva – i u pisanju, i u životu.
Postoje pisci koji stvaraju za svoju dušu, drugi radi priznanja i nagrada, a oni treći – radi novca. Maksimović nam poručuje da, ipak, na kraju dana, ostaje samo riječ koju smo podijelili sa drugima.
Tekst je nastao u sklopu projekta “Može i drugačije”, koji finansira Fondacija SHL
eTrafika.net – Nikola Lero
Odlomak iz kratke priče ‘’Cijena pravde’’
Policijska traka sa oznakom ,,Mjesto zločina’’ bila je zalijepljena na ulaznim vratima. Popevši se na drugi sprat zgrade, inspektor Stanić pozdravio je policajca pred ulazom, te razmaknuvši traku, ušao u stan. Ekipa za uviđaj postavljala je table sa brojevima – konstruišući redosljed radnje. Obrevši se unutra, Stanić je primijetio police sa knjigama, postavljene dijagonalno jedna od druge, a u prostoru između njih sto na kojem je stajala prazna boca vina. Polako je koračao, pazeći da ne ometa uviđaj.
Iz druge prostorije začuo je glas Milana Malića, doktora sudske medicine. U dva koraka je prešao prag ka trpezariji i zastao na tren. Zraci Sunca koje se gubilo iza banjalučkog brda bacali su posljednje svjetlo na trpezariju. U fotelji pored kredenca za pića ležala je žrtva. Obilazeći krv koja se slivala sa fotelje do trpezarijskih vrata, Stanić je prišao tijelu.
,,Mrtva je nekih pet sati’’, rekao je Malić hladno.
Duga crna kosa padala je preko ramena i pokrivala bradavice. Djevojka je bila u bademantilu, natopljenom krvlju. Osmatrajući njenu visoku, mršavu figuru, Stanić pogleda žrtvine oči. Krupne i prazne, blijedo su piljile u njega, dok se na isušenim usnama nazirao karmin.
,,Ubijena je sa dva uboda.’’, nastavi Malić prateći Stanićev pogled, uperen u dvije rupe badem mantila ispod kojih se skorjela krv.
,,Čime je ubijena?’’
Staniću se učini da će mu pozliti, te je otvorio prozorsko okno. Sunčevi zraci okupaše mu duguljasto lice i orlovski nos. Isprativši pogledom prolaznike koji su gledali policijski kordon ispred zgrade pitao se da li sumnjaju zbog čega je danas ovdje.
,,Izvoli.’’
Primivši providnu kesu koju mu je Malić dodao, Stanić se ponovo okrenu prozoru. U rukama je držao petnaest centimetara dug nož za meso. Potpuno metalna, drška se ni po čemu nije razlikovala od oštrice, osim po krvi koja se slijevala sa njenog vrha.
,,Ubodne rane odgovaraju nožu. Pronašli smo dva para otisaka.’’
Odlomak iz kratke priče ‘’Poštanski sandučić 187’’
Tijelo je plivalo u znoju. Trznuvši se iz sna udahnuo sam, tražeći vazduh. Spavao sam na stomaku, grlom pritiskajući pernati jastuk. Nedostatak kiseonika otupio mi je um. Dok sam ležao pokušavajući se prisjetiti sna, mirisao sam mješavinu kolomaza i kerozina. Pogledao sam prema prozoru, i dalje mokar od znoja. Obrisi mjesečeve kore bili su jasni poput tragova olovke utisnutih u masan papir. Noć se ipak činila tamnom. Legao sam na bok, osjećajući kako mi krv divlja u žilama. Vrhom prsta sam dodirnuo vrat, ali neobična hladnoća me paralisala. Stegnuo sam zube i tada sam osjetio dvije cijevi prislonjene na kičmenu moždinu. Miris kolomaza bivao je snažniji, a hladan čelik zarivao se u kožu.
,,Koliko vremena?’’, upitah, zagledan u zavjesu oblaka koja prekri Mjesec
Teško disanje čovjeka koji je držao cijev miješalo se sa nepravilnim otkucajima srca. Polako sam se prisjećao sna i mirnoće koja me je ispunjavala dok sam tumarao po krovu. Sada sam sjedio polugol, drhtavih usana, iščekujući ispunjenje sna.
,,Ni toliko da se pomoliš.’’, iscerio se on i dalje držeći ruku na obaraču
Pljuvačka u ustima mi se sledila. Zamislio sam leš koji leži pokraj kreveta, krvave kože i iskolačenih očiju. Pritisak postade nepodnošljiv. Položio sam ruku na grudi. Bljesak ispuni prostoriju. Dim je izlazio iz mog potiljka, mast na cijevi stopila se sa krvlju. Po prvi put, u mračnoj sobi hotela vidio sam svjetlo.
Đorđe Maksimović