Ana Maria Pilipović (18), učenica četvrtog razreda gimnazije ’Petar Kočić’ u Novom Gradu, veoma mlada otisnula se u poetske vode i izdala knjigu pod nazivom ’Moja pisma nikome’. Pored toga bavi se i fotografijom, a radove je izlagala u Centru za mlade u Kostajnici.
Piše: Nataša Tomić, Foto: Tajana Dedić Starović
Ljubav prema književnosti joj je, još u djetinjstvu, usadio djed Ljubomir pa je Ana Maria sve svoje misli i osjećanja još od malih nogu opisivala riječima. Upravo je taj svoj mali svijet odlučila smjestiti u svoju prvu knjigu – zbirku poezije i kratkih priča ’Moja pisma nikome’.
„’Moja pisma nikome’ su zapravo zbirka svih onih riječi koje sam htjela da kažem nekome, a nikada nisam mogla ili nisam stigla. To su sva ona pisma spakovana i adresirana, ali koja zbog manjka hrabrosti ili vremena nikada nisu stigla na te adrese“, priča naša sagovornica i dodaje da inspiraciju pronalazi u sumornom raspoloženju i grčkoj mitologiji. Pored stihova ove mlade pjesnikinje, zbirka sadrži i ilustracije koje je radio mladi derventski umjetnik Spomo Ubiparipović.
Svaki početak, pa tako i književni je težak. Potrebno je uložiti mnogo truda i rada, pogotovo u našem društvu, da bi se talenat prepoznao, a djelo prihvatilo i cijenilo. Mnogi na putu do uspijeha odustanu i samo oni istrajni dosegnu svoj cilj. Tako i Ana Maria, uz podršku porodice i prijatelja pravi prve korake na stepenicama slave.
„Aktivnost na društvenim mrežama sprijateljila me je sa ljudima koji su mi mnogo pomogli u mom radu i koji mi trenutno mnogo pomažu u njegovom promovisanju. Voljela bih samo da zahvalim svima koji su me podržali. Pored svoje porodice najviše želim da se zahvalim prijatelju Dušanu Dubajiću i profesorici srpskog jezika Slobodanki Graonić, koji su podržavali moj rad onda kada je malo ljudi za njega i znalo. Veliko hvala i mom prijatelju Spomi koji je svojim predivnim ilustracijama ukrasio ovo moju prvu zbirku“, nastavlja Ana Maria priču za eTrafiku.
Veliku ulogu u današnjem društvu ima i internet kao moćno sredstvo komunikacije i promocije. Mnogi pisci su uvidjeli značaj koji im on pruža pa svoja djela izdaju i u elektronskoj formi, koja danas postaje sve značajnija. Međutim, još uvijek postoje čitaoci kojima se ništa ne može porediti sa osjećajem posjedovanja i listanja knjige. Upravo takvoj čitalačkoj publici Ana Maria teži.
„Nije mi u planu da knjigu objavim u elektronskoj formi zato što ja smatram da knjiga nije knjiga ako je nemate u rukama. U današnje vrijeme sve manje ljudi odlazi u biblioteke da bi čitalo knjige jer su im one dostupne na internetu. Smatram da je dužnost pisca da pokaže kako se ekran ne može porediti sa mirisom i šuškanjem papira.“
Osim prema književnosti, Ana Maria veliku ljubav gaji i prema fotografiji, koja je kao sestra blizankinja literarnom stvaranju. Bilježeći trenutke fotografisanjem, baš kao i riječima, ona iskazuje svoja osjećanja.
Svoj književni prvjenac je prvo predstavila u svom rodnom gradu, gdje su reakcije posjetilaca bile veoma pozitivne. Gostovala je i u Banjaluci, a posjetioci su mogli čuti stihove iz knjige ali vidjeti i ilustracije koje se u njoj nalaze.
„Moja poezija nikad nije nastajala iz plana, već uvijek iz mojih osjećanja tako da ne mogu obećati ništa vezano za izlazak mog sljedećeg djela. Za naredni period imam u planu sa ekipom koja je uz mene na promocijama otići u Prijedor, Kostajnicu i Kozarsku Dubicu“, završava priču ova mlada talentovana djevojka.
Apoteoza
Beznađe ili sevdah…
Odvojenost od svake patnje bića,
Ili tadašnja vizija ljubavi.
I tvoje neprestano gašenje mjeseca usnama….
Čelični kapci spuštali su se na zelene svemirske luke,
Gdje se nazirao samo zvjezdani prah.
Dovoljan tek za otisak naših stopala.
Igrali smo kao istočnjačke gejše,
Po bespućima,
U kojima su bivstvovale čitave imperije neodigranih pokreta…
Odvojeni korakom od vječnosti.
Nagi,
bestidno zagrljeni,
Tajanstvenim velom zvijezda zaklonjeni
Od svega što se u vječnost ne računa.