Šesta festivalska i peta takmičarska veče ovogodišnjeg Teatar festa donijela je „Novo doba“ autora Vuka Boškovića, nastalu po motivima knjige eseja Viktora Ivančića „Radnici i seljaci“, u koprodukciji Bitef teatra Beograd i Arthuba Sarajevo.
Piše: Sandra Ćurlić
„Pred nama je“, po riječima reditelja Dina Mustafića, „zanimljivo scensko istraživanje mehanizma tranzicije koji je počeo u zločinu i donio profit odabranim. Takav moralni relativizam nije podnošljiv. Pojedinačno i kolektivno ostali smo zaglibljeni između revolucije koja se nije desila i evolucije koja neće doći. To stvara negativne emocije bijesa i mržnje, društvo bez demokratije, koje kreira svijet poslušnih pragmatika, ljude bez saosjećanja i poštenja. To je zastrašujući poslovni i politički deal dželata i žrtve, potpisan i ovjeren od nove društvene elite. Ovo je samo jedna priča o čovjeku sa moralnim integritetom koji nije preživio tranziciju. Novo doba je groblje etičkog idealizma.“
Ermin Bravo, Snežana Bogićević, Slaven Došlo, Boris Isaković i Mirjana Karanović na sceni igraju po dva lika, tipične predstavnike tranzicionog perioda balkanskog podneblja.
Radnja prikazuje naše sredine zahvaćene neostvarenom političkom ideologijom što se prelama kroz sudbine malih ljudi koji pokušavaju da žive, da se izgrade, vole, ali konstantno nailaze na nemoć pred sistemom, koja dovode do toga da se i njihovi odnosi naposlijetku raspadaju. Likovi predstavljaju žrtve određene vrste nasilja, koji zbog toga počinju da kreiraju svoju budućnost i budućnost drugih na način na koji to ne bi trebalo. Kroz niz dramatičnih, sarkastičnih, ali izrazito živih i bolnih situacija, predstava pronalazi najučestalija rješenja današnjice, ostati ovdje i potpuno nestati kao ličnost, izgubiti svoj identitet i postati biljka, ostati ovdje i postati dio sistema, ili naprosto otići odavde. Ili možda opet možda neko četvrto koje sami kao zajednica smislimo kako bismo se zauvijek riješili nezadovoljstva koje netrepljivo vlada. Jer, kako govore glumci, ova predstava je tu da nas iznova i iznova podsjeća na stvari koje se dešavaju oko nas i da ne dozvoli da im se povinujemo.
O procesu stvaranja predstave glumci navode kako su zajedno sa autorom realizovali dogovor po pitanju teksta i dopunjavanja scena.
„Dvije uloge koje igramo nadopunjuju jedna drugu, bilo da su to neke suprotstavljene energije ili nešto što se prirodno ‘naslanja’ jedno na drugo. Po dobijanju teksta, mi smo ušli sa nekim ličnim odnosom i pričama o tim likovima. Zatim smo se s njim dogovarali i korigovali neke scene, ono što smo mogli da odigramo – to nismo morali da izgovaramo“, govori Mirjana Karanović.
„Vuk ima jednu vrlo zanimljivu tezu koju je pretočio u moju repliku: ‘Mi nismo nazadni, mi smo preteča onoga kuda svijet ide’. Nekako smo navikli da je na Zapadu to na jednom malo višem nivou i onda sa pojavom tih desničara sve to prepoznajemo. Američki komičari posljednjih godina tvrde kako imaju problem i da je satira praktično nemoguća kada je u pitanju Tramp jer je on, sam po sebi, smiješan“, navodi Ermin Bravo tvrdeći da svijet počinje da liči na nas.
O svemu tome, autor Vuk Bošković govori:
„Obični, svakodnevni ljudi su učestvovali u svemu, i u ratu, i u tranziciji. Bili su žrtve, zločinci, svjedoci, tajkuni, radnici, unutrašnji emigranti, potencijalni emigranti, direktori, silovatelji, nezaposleni. Bili smo i jesmo apsolutno sve. I sve vrijeme smo uglavnom pričali kako ništa ne zavisi od nas. Iako to nikada nije bilo, niti će ikada biti tačno. Živjeli smo, živimo i živjećemo i dalje zajedno, i radićemo i dalje jedni drugima stvari koje smo radili i do sad. Ovaj komad i ova predstava su o svim tim stvarima. O nama, o svijetu, o izborima u Americi, o izborima u Srbiji, o izbjegličkoj krizi i njenim posljedicama. O ratovima koji su se desili ovdje i o kojima niko ne priča ali koji vrište iz podteksta, o onima koji su otišli i onima koji će tek da odu. O nama koji namjeravamo da ostanemo iako ne znamo tačno zašto. O haosu koji je svuda oko nas. O Novom dobu.“