Arktik i Antarktik. Dva pojma koja kao dijete nikad nisam mogao da razlikujem. Znao sam jedino da su to Zemljini polovi, koje nisam mogao ni da izgovorim, a kamoli da ih razlikujem. A kasnije sam naučio da na prvom žive polarni medvjedi (ne i na drugom) a da na drugom žive pingvini (ali ne i na prvom). Na rubovima prvog žive Inuiti, dok je drugi potpuno nenastanjen starosjediocima. Prvi je komad leda, a drugi je kontinent. Eto neke stvari po kojim se razlikuju Sjeverni i Južni pol.
Na Antarktiku se ne nalaze stalna naselja. Bar se tako moglo reći do prije nekoliko desetina godina jer se u svakom momentu na tom kontinentu nalazi od 1.000 do 5.000 ljudi, zavisno od toga da li je u pitanju ljetni ili zimski period. Ta naselja su mnogobrojne istraživačke stanice raštrkane po kontitentu. Antarktik ne pripada niti jednoj zemlji iako su ga mnogi u prošlosti svojatali. Ili bar njegove dijelove. Smatra se neutralnim teritorijem kako je uređeno Antarktičkim sporazumom 1959., koji je predvidio slobodu naučnog istraživanja za sve zemlje i zabranio svaku vojnu aktivnost na kontinentu. Kasniji sporazumi su zabranili i bilo kakvu eksploataciju prirodnih bogatstava. Pitanje da li je to bio produkt razuma i čovjekove dobrote ili činjenice da je bilo kakva eksploatacija nafte i rudnih bogatstava prema mnogima preskupa i nerentabilna. Barem na sadašnjem nivou tehnologije. A kako je međunarodno pravo savitljiva kategorija i kao i svaki drugi sporazum moguće ga je izmijeniti, mnogi postavljaju pitanje da li će sadašnja situacija uspjeti da se održi u narednim decenijama. Ipak, kako trenutno stvari stoje Antarktik je bar za sada siguran.
Ali ono što je trenutno najaktuelnije i najmisterioznije na Južnom polu ne nalazi se na njegovoj površini. Nalazi se kilometrima i kilometrima ispod ledenog pokrivača i smatra se jednim od najvećih geografskih otkrića 20. vijeka. To su Antarktička subglacijalna slatkovodna jezera. Njih više od 250. Najveće od njih je posebno impresivno – Vostok. Jezero Vostok nalazi se ispod više od 3,5 kilometara leda direktno ispod sovjetsko/ ruske polarne stanice istog imena. Dužine je 250 km, a maksimalne širine 50 km, dok ukupna površina iznosi 15.690 kvadratnih kilometara. Za ovo jezero se smatra da je odsječeno od ostatka svijeta posljednjih 15 miliona godina zbog čega predstavlja zlatnu koku za biologe iz čitavog svijeta koji smatraju da bi mikrobiološki život mogao da bude moguć i da se prilagodio potpunoj tami, odsustvu Sunčeve svjetlosti, niskoj temperature i ogromnom pritisku. Da li se u jezerima nalazi život, da li je nalik bilo čemu što do sada poznajemo, da li se radi samo o bakterijama, mikrobima ili o nekim kompleksnijim oblicima, ili pak života u tim jezerima uopšte, nijema su pitanja na koja se upravo odgovara.
Čak i kada naučnici ne bi uspjeli da pronađu život u ovim jezerima, to će takođe biti veliko otkriće koje će nam razjasniti neke stvari o minimum uslova za život koji su potrebni. Ne samo na Zemlji nego i na ostalim planetama Sunčevog sistema. Za one koji prate svemirska istraživanja nije nepoznata teorija o okeanima na Jupiterovim mjesecima. Ovdje se prije svega misli na Evropu. Naučnici su davno postavili hipotezu da se ispod zaleđenog Evropinog pokrivača nalazi okean, koji je isto tako izolovan kao što su izolovana Antarktička jezera. Tako da nije teško zaključiti zašto se povlače paralele između ove dvije lokacije.
Ruski timovi su tokom 2012. obavili bušenje leda a prema posljednjim informacijama tek prije nekoliko dana su i uzeli uzorke vode iz jezera tako da u narednom periodu očekujemo mnogo zanimljivih informacija o ovom i ostalim Antarktičkim jezerima koje će biti od neprocjenjive vrijednosti za istraživanje života kako na Zemlji tako i na ostalim planetama.
eTrafika.net – Goran Stojković