Maturant Ekonomske škole u Višegradu Milan Ivanić već 14 godina trenira karate. Višestruki je prvak države, a ponio je i titulu prvaka Evrope, kao i prvaka svijeta. U svojoj kolekciji ima osamdeset medalja osvojenih u borbama, a ovom sportu planira posvetiti cijeli život.
Kako se pojavila želja za ovim sportom? Zašto baš karate?
– Karate treniram već četrnaest godina, to više nije samo obični trening, to je postao način mog života. Ljubav prema njemu se pojavila još dok sam kao dijete gledao filmove, pa kao i svaki klinac, u njima nalazio uzore. Sjećam se da me na prvi trening odveo otac kada sam imao pet godina. Prvi trening je ostavio jako dobar utisak na mene i jedva sam čekao da osvane novi dan pa da novih sat vremena provedem radeći nešto što mi se uvuklo pod kožu – da se borim.
U mom gradu nema mnogo borilačkih sportova, koliko ja znam, ima samo džudo i karate. I odatle valjda razlog zašto karate. Iako bih sad volio da se oprobam i u nekoj drugoj veštini, ali ne i da prekinem sa treniranjem karatea. Lijepo je trenirati borilačke veštine, naučis da se kontrolišeš u svakoj situaciji, da odreaguješ onako kako je najbolje i što je najvažnije da se odbraniš od bilo kog napada, pa čak i da zadaš poneki udarac.
Oduvijek ste u karate klubu “Drina” iz Višegrada. Kakav odnos imate sa trenerom Nenadom Lekanićem?
– On je nevjerovatan trener, zaslužen za sve što sam postigao u karijeri. Za njega imam samo riječi hvale jer me je, na neki način, izveo na pravi put. Tvorac je jedne nevjerovatne generacije u koju spadam i ja, koja je u jednoj godini osvojila šest Svjetskih medalja i obišla gotovo cijeli svet – Italiju, Njemačku, Česku, Francusku, Sloveniju, Bosnu, Srbiju, Crnu Goru i još mnoge druge zemlje.
Vaš najveći dosadašnji uspjeh je titula Svjetskog prvaka. Imate li neke medalje koje biste izdvojili od ostalih?
-Za sportistu koji se takmiči u pojedinačnim sportovima, svaka osvojena medalja je uspjeh, ali uvijek ima onih koje se, po svojoj važnosti, izdvajaju od drugih.Ja sam ih osvojio osamdeset i sve su osvojene u borbama.Višestruki sam prvak države, prvak otvorenog prvenstva Evrope, na Svjetskom prvenstvu u Sloveniji sam osvojio bronzanu medalju, a najveći rezultat za mene, do sada, je osvojena juniorska zlatna medalja u borbama 2010. godine na Svjetskom prvenstvu u Italiji.
Koliko odricanja je potrebno da bi se postigli dobri rezultati?
-Ako neko želi da bude uspešan karatista onda se mora odreći mnogih stvari u životu. Treba biti jako uporan, imati veliku želju za dokazivanjem, cilj da postane najbolji jer je to razlog zbog kog treniramo.
Da li ste imali neke neprijatne situacije tokom treniranja i takmičenja?
-Kada je riječ o neprijatnim situacijama u sportu, njih ima dosta, pogotovo u borilačkim sportovima. Ima jedna koja je ostavila jako ružan utisak na mene. Naime, baš na Svjetskom prvenstvu, kolega iz reprezentacije je zadobio tešku povredu nakon koje su ga iznijeli na nosilima. To je bio stvarno potresan prizor, nakon koga nije svejedno ući u borbu protiv nekog protivnika kome ne znamo namjere.
Povrede su jako česte kod sportista. Kakvo je Vaše iskustvo sa njima?
-Povrede su najveći neprijatelji svih sportista. Posebno onih koji se bave borilačkim sportovima, jer ih izazivaju konstantni udarci u tijelo. One su česti razlozi što prestajemo da se bavimo sportom, dovode nas u situaciju da moramo da biramo između velike ljubavi- treniranja i nečega što je najbitnije u životu – zdravlja. Na moju veliku sreću, nisam imao povreda zbog kojih sam morao da odmaram duži vremenski period.
Da li ste nekada željeli napustiti karate?
-Bilo je dosta situacija kad sam želio sve da napustim i da se posvetim nečemu drugom. Tada je jako važno da imamo podršku, nekoga ko će nam objasniti da nije sve tako sivo i da mora nekad biti i razočarenja. Podrška je najbitniji faktor u sportu, kada je ona velika onda je i želja za uspjehom veća. Moja najveća podrska jesu moji roditelji, moja djevojka Kristina, prijatelji iz kluba i naravno moj trener.
Koliko je to plaćen sport u našoj državi?
-To je slabo plaćen sport kako u našem gradu, tako i u celom svetu. Ne može nikako da se poredi sa grupnim sportovima kao sto su fudbal, košarka, tenis, odbojka, iako i karatisti postižu zapazene rezulatate kao i svi ostali.
Neki posebni planovi za budućnost, možda otvaranje vlastitog kluba?
-Prije svega da želim da završim školovanje. Onda poslije šta Bog da, mozda postanem trener, osnujem svoj klub, ko zna. Znam samo da sam četrnaest godina posvetio karateu i planiram mu posvetiti cijeli zivot.
eTrafika.net – Dragana Rašević