Kada je prije 17 godina počeo trenirati karate Dragan Živković (24) nije ni slutio šta sve može postići zahvaljujući tom sportu. Od bucmastog i debeljuškastog dječaka postao je balkanski, evropski i svjetski prvak, nosilac crnog pojasa III dan, te sudija na prestižnim takmičenjima.
Počeo je trenirati u očevom Klubu Borilačkih Sportova Modriča, da bi tokom studija građevine prešao u Centar Borilačkih Sportova Banja Luka. U svojoj kolekciji ima oko 200 medalja i mnogo laskavih titula, a trenutno je član reprezentacije Republike Srpske u Seniorskoj selekciji.
Student je četvrte godine građevine u Banjoj Luci i planira upisati master studije u Francuskoj ili Češkoj. Osim sporta, ima smisla i za biznis pa je u prvom serijalu emisije „Moj biznis“ bio drugi sa projektom „Ekološke, niskoenergetske i ekonomski isplative kuće“. Poenta je bila pravljenje drvenih kuća uz korištenje termoizolacije od ovčije vune. Bio je drugi na takmičenju i dobio nagradu publike i takmičarskih timova.
Karate zaslužan za mnogo toga
Otac me nikad nije forsirao, čak nikad nije radio sa mnom, već je to prepuštao drugim trenerima. Samo mi je omogućavao da treniram jer nije htio da me forsira, već da se sam potrudim. To je dobra stvar jer tako formiraš svoju ličnost u karateu i stil rada. Karate me naučio samokontroli i disciplini, izgradio mi je čvrst karakter. To je praktično gimnastika i mnogo više privlači djevojke nego muškarce. Veliku ulogu igraju brzina i elastičnost, a manju snaga. Karatisti su nakon svog sporta spremni za bilo koji sport.
Karate ima filozofiju da sve što naučiš na treningu, ne smiješ primjenjivati na ulici, samo u slučaju samoodbrane i tada ne smiješ onesposobiti protivnika već ga samo staviti pod kontrolu. Bio sam hiperaktivan kao klinac, on mi je smanjio agresivnost, izbacio negativnu energiju koju sam kanalisao u pozitivnom smjeru. Ljudi uglavnom stiču pogrešnu sliku o karateu, pogledaju jedno takmičenje i kažu da je karate dokazivanje da sam ja jači od tebe.
Diskvalifikacija već na prvom takmičenju
Moje prvo takmičenje je bilo u Loparama, imao sam 14 godina i protivnik je bio stariji od mene tri godine. Prvi put sam bio na takmičenju i prvi put sam radio borbe. Nokautirao sam ga i bio jedini u timu koji je iz borbe izašao bez ijedne masnice. Na kraju sam dobio diskvalifikaciju, ali sam prošao bez ikakve povrede. Svi ostali su bili ili modri ili krvavi tako da mi je to bio pravi podstrijek za dalje.
Bogata zbirka priznanja i medalja
Imam oko 200 medalja sa raznih svjetskih, evropskih, otvorenih prvenstava i slično. To su uglavnom borbe jer sam ja više borac nego kataš, ali ima tu i medalja iz kata. Međutim, najbitnije je to što sam tri puta zaredom bi prvak na otvorenom prvenstvu Srbije, prvak na otvorenom prvenstvu BiH, prvak na prvenstvu BiH, otvorenom prvenstvu Hrvatske. Balkanski prvak sam bio dva puta zaredom. Bio sam i evropski prvak, sljedeće godine sam bio vice šampion svijeta, a nakon toga prvak svijeta. Sve to je bilo do neke moje 19 godine. Sa 19 godina sam bio prvak svijeta, Evrope i Balkana. Takođe sam bio najuspješniji takmičar RS, osvajač Zlatnog pojasa RS, najuspješniji sportista Modriče…. Ako ćemo gledati Evropu, proputovao sam sve zemlje osim Engleske, Estonije i Litvanije. Postoji više asocijacija, nisam bio u svim prvak, već u nekim. Ima 5-6 asocijacija koje organizuju svoja evropska i svjetska prvenstva, ja sam imao priliku da budem na prvenstvima koje su od dvije različite asocijacije.
Trenutno nisam toliko aktivan što se tiče takmičenja, sada imam ponudu da idem u Rumuniju gdje će krajem maja biti takmičenje, ali ću se najvjerovatnije takmičiti u katama. Posljednje takmičenje mi je bilo 2008. u Subotici, to je bio Svjetski kup. Bilo je oko 1.800 takmičara i radilo se na 18 borilišta. Odmah nakon ekipnog nastupa u borbama imao sam pojedinačni nastup u borbama. Imao sam 4 borbe u ekipnom i 15 u pojedinačnom takmičenju, tako da mi je to najdraža medalja i prvo mjesto.
Takmičenje sa slomljenom rukom
Imao sam dosta povreda, ali izdvojiću dvije najbitnije. Jednu mi je napravio momak s kojim sam se inače nalazio u finalu, kao što je i tada bio slučaj. Tri puta sam dobio udarac nogom u glavu, u nos, pa sam dosta bio u nesvjesti. Druga je lom ruke na Ligi šampiona u Srbiji, mislim da je to bila 2007.godina. Liga šampiona se organizuje tako što se poziva 10 najboljih takmičara iz zemalja bivše Jugoslavije, tu se rade 3-4 takmičenja i svako radi protiv svakoga. Na kraju se prema skupljenim bodovima pravi poredak. U prvoj borbi sam protivnika udario rukom u koljeno. Ciljao sam stomak, ali je on podigao nogu. Tad mi je pukla kost ruke i do kraja takmičenja sam radio sa slomljenom rukom i uspio sam pobijediti sve do kraja. Jedna ruka je bila iza leđa, jedna u gardu i uspio sam pobijediti u četiri borbe. Bolovi su bili ogromni. Otac me je vukao iz borilišta, ali sam htio da nastavim. Te godine sam bio drugi, nisam mogao biti prvi jer sam izgubio jednu borbu.
Dobar takmičar postane dobar sudija
Već nekih 6-7 godina sam sudija. Trenutno sam u JKA asocijaciji, na B listi sudija. Odsudio sam mnoga velika takmičenja poput otvorenih prvenstava država, Evropskog i Svjetskog prvenstva. Jako dobro mi ide taj posao, jer ko god je bio dobar takmičar postane dobar sudija. Kulminacija samog treniranja karatea je da postaneš sudija, da imaš ulogu da odlučuješ o sudbini takmičara. Ganjaju me nakon suđenja, ali da mi čestitaju na suđenju, a ne da me kritikuju. Nekad znam progledati proz prste svojim takmičarima, bod gore-dole, ali sve je to za ljude.
Vjernost karateu
U pubertetu mi je došlo da napustim karate. Svi su me zezali u školi zbog crnog pojasa i bilo mi j
e teško trenirati. Negdje oko petnaeste godine počeo sam trenirati košarku i fudbal, ali sam shvatio da je karate moj poziv. Ukoro sam počeo trenirati i druge borilačke sportove kao što su aikido, kik boks, kombinacije ju-jitsu… Međutim, stao sam vjeran karateu i vjerujem da ga nikad neću prestati trenirati. Što se profesionalnog života u ovom sportu, tu ću vjerovatno biti još nekih 4-5 godina. Mada, ako postane olimpijski sport, ostaću još 10 godina. Uvijek mi je bila želja otići na Olimpijadu, ne moram ništa osvojiti, čisto da odem i predstavim svoju državu.
Budući trener
Imam ambicije da postanem trener, praktično ću naslijediti očev klub, ali sve zavisi od toga gdje ću da živim, da li ću ostati u Banjoj Luci, vratiti se u Modriču ili otići negdje drugo. Bilo gdje da budem, definitivno ću otvoriti svoj klub, jer će mi to biti jedna vrsta razonode. Držaću sebe u formi jer su iza mene velike godine u karateu pa ne bih volio da to prestanem trenirati.
Karate uvijek bio pri ruci
Bilo je nekoliko prilika da svoje vještine provjerim na ulici i dobio bih batina da nije bilo karatea. Više me poslužio da smirim sebe i okolinu, nego da započinjem neke probleme. Jednom mi se desilo da me napadnu hladnim oružjem. Odbranio sam se, a da ni sam ne ne znam kako. Samo znam da je završio na zemlji, a ja sam trčeći otišao odatle. Bilo je i situacija kada su me napadali u gradu neki problematični momci, ali sam se uspjevao odbraniti u takvim situacijama.
Treniranje je privatna stvar
Ne koristim karate pri muvanju djevojaka, čak većina društva i ne zna da se time bavim. To zadržavam za sebe, jer mi je to način da sam sebe iskontrolišem. To je moj kutak gdje pobjegnem kad mi je loše.
Zavisnik od adrenalina
Bavio sam se ektremnim penjanjem, jer sam imao strah od visine. Imam ga i sada, ali sam naučio kako da ga kontrolišem. Volim adrenalinske sportove, recimo skakao sam bandži, bavim se alpinizmom… Volim raditi tako lude stvari, čisto da testiram svoje sposobnosti i vidim gdje se nalazim.
eTrafika.net – Vanja Stokić