Koliko koraka ima od tišine do umjetnosti i umjetničkog djela? Za Milana Stojića, mladog slikara iz Gradiške, tišina svetogorskih manastira odigrala je veliku ulogu kako po pitanju samospoznaje, tako i na stvaralačkom polju.
Piše: Bojana Radić
Još u osnovnoj školi se isticao kao jako kreativna osoba, a njegov talenat su prepoznali i nastavnici. Tad nije ni sanjao da će se baviti slikarstvom, već je njegova dječačka želja bila da se ostvari u fudbalu. Nakon povrede njegova razmišljanja kreću u nekom drugom smjeru.
„Iz te neke pozitivne depresije sam počeo da slikam i da pišem. Tu sam spoznao svoju sklonost i talenat prema pisanju“, otkrio nam je.
Svoje intenzivnije početke vezuje za period poslije 19. godine. Tada se upoznao sa nekoliko akademskih slikara iz Gradiške sa kojima kreće na put širom Evrope, radeći za njih.
„Sa njima sam radio možda dvije godine, a moj osjećaj za slikarstvo se intenzivirao mojim prvim odlaskom na Svetu Goru“, kaže Milan.
Ovaj slikar je od 2011. do 2018. godine boravio na Svetoj Gori u periodima od po dva – tri mjeseca, u tišini koju ona pruža još dublje je spoznao svoj talenat. Željan novih nadahnuća i doživljaja, sa 20 godina iznajmljuje kombi, pakuje neke svoje slike i odlučuje se za put u Švajcarsku, gdje je nekoliko godina slikao na ulici.
„Sa svojim štafelajima izađem na ulicu vikendom, kad je najviše ljudi na šetalištima, izložim svoje slike i počnem da radim, da šaram po platnu, okupim masu ljudi oko sebe i uvijek se tu nađe neko ko je zainteresovan“, prepričava nam on.
U Cirihu se upoznaje sa ocem Miroslavom Simeonovićem koji ga uvodi u rad na freskama i sa kojim kasnije radi na crkvi Uspenja Presvete Bogorodice u Cirihu. U prostorijama te crkve, uz pomoć ciriške eparhije, organizuje izložbu na temu Svete Gore i detalja iz života svetogorskih monaha. Vremenom odlazi do Francuske, Italije, čak i do Češke, gdje se bolje prihvata njegov rad. Kasnije se ipak odlučuje za apstrakciju, a inspiraciju pronalazi u ljudima, u osmijesima, pogledima. Otkriva da je strastveni čitalac i kolekcionar knjiga, te da svaka knjiga i piščeva misao u njemu budi nove ideje. Svoje radove bazira na plavoj boji, ali ne isključuje ni ostale, dok najčešće motive pronalazi u fizionomiji žena, ženskih nagih tijela.
Na pitanje šta je za njega umjetnost odgovorio je da je to nije samo slikarstvo ili muzika, misli da je čitav život jednog čovjeka umjetnost ako ga tako odredi, od ujutru kako se probudi, njegovih navika, od načina na koji se zabavlja, kako troši svoje vrijeme…
Pored slikanja, bavi se i pisanjem, a uzor mu je Dostojevski. Trenutno radi na jednom romanu sa detaljima iz dijela njegovog života. U budućnosti bi želio da se ostvari kao pisac, a slikanje bi više doživljavao kao hobi, ukoliko mu se ne pruži mogućnost da se preseli negdje gdje je umjetnost više cijenjena.
Milan je odlučio da sa nama podijeli atmosferu sa Svete Gore. Priča nam kako se čovjek svakim dolaskom tamo na neki način promijeni.
„Sveta Gora mijenja čovjeka. Prvi put kad dođu nemaju pojma gdje su došli, došli su tu vjerovatno da se uslikaju, čisto turistički, ne znajući o kakvom se mjestu radi, čuli su, pročitali o Hilandaru da je to naše najsvetije mjesto; drugi tip ljudi bude na ljetovanju sa porodicom pa čisto da iskoristi to što je blizu, pa će doći, skoknuti do Hilandara. Kad tamo provedeš duži period, prepoznaš lica koja opet dođu, dođu drugi put pa se malo drugačije ponašaju, pa dođe i treći put i on je već malo drugačija osoba“, rekao je.
Kako ističe, drago mu je što ne zna kako bi se njegov život odvijao da nije otišao tamo.
„Hvala Bogu dok je te blagodati od tamo, dok je tih monaha sa Svete Gore. Mislim da ovaj svijet isključivo postoji u njihovim molitvama. Ti ljudi, morate da znate, danonoćno kleče i plaču, mole se za ostatak čitavog svijeta, za mir i ljubav“, kaže nam Milan.
Na kraju razgovora poželio je da nam skrene pažnju na umjetnost.
„Obraćajte više pažnje na umjetnost! Tražite, čaprkajte! To je ono što morate uraditi da biste došli do dobre knjige i lijepe muzike“, poručio je.