Stvaralaštvo Ranka Lukića (27) iz Doboja neki bi mogli nazvati sasvim običnim i u njemu tražiti smisao, ali za njega to je mnogo više nego obično, nešto čemu je smisao odavno dat, nešto što ga čini ispunjenijim, a svijet korisnijim i ljepšim. Reklo bi se, to je umjetnost. A njegova umjetnost su lampe i svjetlost koju daju.
Piše: Goran Cvjetković
Ideja o stvaranju radionice je odavno postojala, ali samo u njegovoj glavi. Bio je to dug put. Od vizije, preko ideje i do samo realizacije.
“Danas ljudi sve i svašta nazivaju umjetnošću. Možda i ja to radim. Ali, kada shvatiš da imaš to u sebi, i kada prihvatiš da si drugačiji, i da tvoj um, tijelo i tvoje ruke mogu da stvore nešto što ti smatraš umjetnošću, onda svim silama tražiš mirno mjesto za razmišljanje, za plan koji će oduševiti, za plan koji će ljudima pokazati da umjetnost ima neku svoju crtu, koja nije vidljiva golim okom. Jer umjetnik i umjetnost su često neshvaćeni”, priča Ranko.
Nakon nepune tri godine pronašao je zamišljeni prostor, koji nedugo nakon toga prerasta u nešto više. To više nije bila kvadratura, nego više u njegovim očima, više u njegovim mogućnostima.
Nastaje jedna radionica, kreativna sama od sebe, koja je od njega svakim danom pravila mnogo kreativnijeg čovjeka od onog koji je u nju tek ušao. Radionica koja je iz dana u dan ostvarivala sve ono što je dugo sklapao u glavi i koja je ostvarivala upravo njega.
“Započeti bilo šta je teško. Krećeš od nule, sa malo ili nimalo podrške i mora tako. Ali, najteža stvar kod nas ljudi je ta da radimo ono što volimo, jasno je da uvijek postoji strah od neprihvaćenosti. I ja sam ga imao, ali iskreno, kada sam se oslobodio tog straha, onda sam nailazio na nove prepreke. One koje su me očvrsle i dovele do ovoga danas. Zapeo sam na svaku od njih. I poslije njih na još mnogo njih. Da, bilo je teško. I danas je”, kaže ovaj mladi kreator.
Nije on pokrenuo priču više puta viđenu, niti je pokrenuo nešto sto je ljudima mnogo poznato. Pokrenuo je priču o nečemu drugačijem, nesvakidašnjem. Priču o umjetnosti, priču o svjetlosti.
“Vidite, mali je ovo grad, a još manji za umjetnost. Malo je i ljudi, a s tim i mogućnosti da će te neko prepoznati. Da će neko prepoznati to što radiš i stvaraš. Pozitivna i negativna mišljenja su se miješala. Kasnije su negativna obojena pozitivnim. Ne zbog toga što ja stvaram, već zbog toga što radim to što volim. Jer ko danas može da živi od toga što voli? Ja živim i vjerujem u to što volim. I smatram da je to najvažnije u svakom trenutku”, rekao je on za eTrafiku.
U radionici je nastalo mnogo kreativnih stvari. I danas nastaju mnoge vizije i ideje za budućnost. Ranko je zaljubljenik u prirodu, posebno drvo zbog nevjerovatne ljepote u proljeće, a lista u jesen. Njegov um i ruke dali su mu još jedan oblik, novu ljepotu.
“Taj oblik, kako ja volim da kažem, nazvao bih transformacijom naizgled sasvim običnog komada drveta u nešto lijepo. To su jedinstvene police, namještaj, razni predmeti, a sve protkano dozom finoće, skromnosti, a u dubljoj analizi i raskošom. Pa me pitaju kako skromnost i raskoš u jednom? U tome i jeste bit – spojiti nespojivo. To je umjetnost. Jednostavno rečeno, ja stvaram korisno i lijepo”, objašnjava Lukić.
Lampe su njegov pečat, ulaz u nešto veliko što ga tek čeka. Tu su da mu osvijetle nepoznati put. One su njegov brend.
“Kada pričamo o knjigama i čitanju i to koliko su imale uticaja na mene, sa sigurnošću mogu reci da je njihov uticaj prisutan. I te kako. Ali moja inspiracija, keativnost i stvaranje nisu baš u direktnoj vezi sa knjigama. Knjige koje sam čitao su bile uglavnom knjige o duhovnom razvoju. I to me pokrenulo, podstaklo na razmišljanje”, ističe on.
Te knjige su probudile sve ono dobro u njemu što je godinama spavalo. Jednostavno su ga podstakle da bude to što je zapravo oduvijek bio.
“Mišljenja sam da svako od nas nosi u sebi iskru, samo se ta iskra upali i sija. Traje nekoliko trenutaka, ugasi se ili samo tinja. Samo mi smo ti koji odlučuju hoćemo li tinjati ili se ugasiti, da li ćemo sijati u tami koja nas okružuje”, kaže tvorac “Nusarta”.
Nusart već danas širi svoju priču u dalekoj Kini na istoku, i u hladnim noćima zapadne Kanade. Zanimljive su to priče, prenose se od čovjeka do čovjeka, od mjesta do mjesta, od zemlje do zemlje.
“Biću opet iskren, ambiciozan i optimista, a i znam da moje vrijeme tek dolazi. Čitaćemo se još, gledati, pominjati i učiti”, samouvjeren je Lukić.
