„Ja jesam feministikinja. To je nešto što je podložno kritici, pogotovo u našem društvu. Ali kad god sam izlagala radove na temu ženskih prava, ja sam namjerno nametala svoj feminizam, želeći pokazati da je to jedna potpuno humana ideja, kao što je humano da nisi rasista ili muškomrzac. To se podrazumijeva, ali mislim da smo mi društvo u kojem se neke stvari još uvijek ne podrazumijevaju pa ih nije zgoreg ni ponoviti.“
Piše: Fedor Marjanović, Foto: MSURS
Kaže ovo u intervjuu za eTrafiku likovna umjetnica Sandra Dukić. Rođena je u Rijeci, a Akademiju umjetnosti je završila u Banjaluci. Pored njih, gradovi koji su obilježili njen život su Ljubija i Njujork. Njeno djelo odlikuje aktivistički angažman i poziv publici da promišlja o problemima koje u svojim radovima opisuje.
Eksponati iz Sandrinog ciklusa „Savjeti“ mogu se vidjeti u Muzeju savremene umjetnosti Republike Srpske u sklopu izložbe „Percepcije: Cvijet je najljepši kad je neubran“. Podnaslov je preuzet od jednog od njenih izloženih radova. Kada smo je pitali kako se nosi sa tim priznanjem i odgovornošću, Sandra je odgovorila da je najveća odgovornost umjetnika njegova hrabrost da stoji iza svojih stavova.
Jedna od osnovnih odlika tvojih radova jesu feminizam i društvena angažovanost. Kako posmatraš odnos umjetnosti i angažmana?
Moje mišljenje je da se umjetnost ne može odvojiti od društva u kojem živiš. Kad razmišljam o zemlji u kojoj živim, čini mi se besmisleno baviti umjetnošću koja nije društveno angažovana. Ne mogu to da odvojim od stanja u društvu i od moje potrebe da kao umjetnica ukazujem na nešto što smatram da su problemi o kojima treba da razgovaramo. Pogotovo zato što smo tako zatvoreno društvo ne samo po pitanju položaja žena, nego generalno i po bilo kojem drugom pitanju.
Po angažmanu se posebno ističe tvoj rad sa Borisom Glamočaninom Ljubija ubija. Da li bi mogla nešto reći o tome?
Ja sam počela da radim u Ljubiji u osnovnoj školi. To je bivše rudarsko naselje čija je sva infrastruktura bila izgrađena za potrebe rudnika. Kada je počeo rat, većina ljudi je napustila Ljubiju, a tu je država smjestila onaj dio izbjeglica koji nije imao gdje da ode. Meni je to zapravo bio simbol zaboravljenog grada. Ljubija je grad u koji moraš da odeš, a ne grad kroz koji prolaziš, kao grad izgubljenih ljudi. I tada sam se ja prvi put u životu susrela sa nekim negativim društvenim pojavama skoncentrisanim u tako maloj sredini. Tamo je 80% ljudi nezaposleno, siromaštvo je na najgorem mogućem nivou, djeca su potpuno prepuštena sama sebi. To je bilo jedno užasno iskustvo koje me je potpuno promijenilo kao čovjeka, a ne samo kao umjetnika.
Boris i ja smo odlučili da skrenemo pažnju na te sredine i samim tim postavili to poslijeratno pitanje bavljenja zaboravljenim ljudima i područjima. Napravili smo tri različita rada koji čine jedan. Zajedno sa ženskim udruženjem „Rudarka“ iz Ljubije smo dizajnirali pokrivala za oči i uši, na kojima su bile oznake rudnika. Napravili smo jedan veliki drveni sto, koji izgleda kao šaht. Većina šahtova u Banjaluci pored kojih prolazimo su napravljeni u Ljubiji, i to je, između ostalog, bila simbolika kanalizacije i rupe. Taj šaht je bio sto za koji smo pozivali ljude da sjednu. Ispod tog stola su se čuli naši glasovi, glasovi troje umjetnika sa tri potpuno različita, ali istovremeno i ista iskustva o Ljubiji. Zapravo smo prepričavali neke potpuno čudne scene koje smo doživjeli tamo. Priče su bile toliko nevjerovatne da su nam ljudi prilazili i pitali da li je to stvarno istina.
Čini mi se da je tvoja umjetnost posvećena upravo najnižim socijalnim slojevima kojima je potrebna najveća pomoć. Šta misliš kako umjetnost može da pomogne tim ljudima?
Ja nemam tu iluziju da umjetnost može da promijeni stanje u društvu. Ona može da rehabilituje društvo, da skrene pažnju, da se zbog bilo kakvog javnog djelovanja često priča o nečemu. Ja većinu svojih teških tema prilagođavam upravo običnom čovjeku. Većina ljudi koja stane ispred mojih radova počne se smijati, bez obzira na to koliko te teme bile teške. U stvari, ja mislim da umjetnik ne može sve da mijenja, ali može da povezuje umjetnost i aktivizam. Kada sam počela da se bavim temom žene, nikada nisam radila isključivo kao umjetnica, nego sam radila aktivističke projekte. Kada su mu ljudi rekli da stanje o kojem pričam i nije toliko loše, shvatila sam da sama moram da provjerim da li je to stvarno tako. Radila sam i u sigurnoj kući i na drugim projektima koji su mi olakšali da moja umjetnost bude još ubjedljivija, kao u slučaju Ljubije. Nijedan moj rad ne nastaje isključivo samo iz mog iskustva, već pokušavam da budem uključena u društvo.
Sa Borisom si takođe imala izložbu u Njujorku. Kako iz te pespektive vidiš položaj umjetnika i umjetnosti u Bosni i Hercegovini?
Mislim da razlika nije velika. Nažalost, umjetnik nije u dobrom položaju ni ovdje ni tamo, niti bilo gdje na svijetu. Ne bih tu pravila razliku, s tim da se tamo mnogo više cijeni umjetnost. Meni je zanimljivije pričati o načinu na koji publika funkcioniše negdje drugdje. U odnosu na naše društvo, tamo publika učestvuje na izložbi. Ako im se dopadne neki rad ili umjetnik, ne zaziru da priđu i pričaju s tobom, i vrlo su zainteresovani za mjesto iz kojeg dolaziš i za njegove probleme.
Mislim da je dobro da mladi umjetnici putuju da uporede svoj rad u potpuno drugom društvu u odnosu na ono u kojem dolaze. Ja sam mislila da je moj rad ima previše lokalni pristup. Ali onda sam shvatila da većina problema o kojima govorim se ne razlikuje toliko od onih na drugim mjestima. I Amerika ima svoju Ljubiju i svoje žene koje žive na sličan način. Upečatljiv mi je bio taj način na koji publika doživljava tvoju umjetnost. I naravno, putovanjem stičeš više samopouzdanja i sigurniji si u svoj rad.
Na izložbi „Percepcije“ izložena su djela iz tvog ciklusa „Savjeti“, gdje si na tekstilnom materijalu pravila kolaže koji ilustruju neke od naših narodnih mudrosti i savjeta. U njima se sukobljava tradicionalna forma sa modernom, ali i tekstualni medij sa vizuelnim. Šta nastaje iz takvog sukoba?
Ja. Ja sam taj sukob savremenog i tradicionalnog. Mislim da se to ne može razdvojiti. Volim savremenu umjetnost i moj pristup je savremen, ali istovremeno i vrlo tradicionalan, jer koristim tekstil i stare poslovice i mudrosti. Možda je najbolji odgovor da sam taj spoj zapravo ja.
Jako bitno mjesto u tvojim radovima ima humor.
Nikada ne krećem od ideje da će to biti humoristično. To se naprosto desi, jer ja ilustrujem te rečenice na način na koji to drugi misle, ali ne kažu. Jedan od mojih radova se zove „Pamet u glavu“. To je bio savjet koji sam često dobijala. Uvijek sam osjećala da se on upućuje ženama u erotskom kontekstu. „Nemoj se tako lako dati.“ Zato sam napravila ženu koja se šminka karminom u obliku falusa. I vjerovatno se publika smije na većinu mojih radova, zato što to ilustrujem vjerovatno onako kako misle, ali ne kažu. Ne znam da li je moja tendencija od početka da budem humoristična. Možda krećem sa idejom da budem jako ozbiljna zbog same teme. Ali zato što koristim tradicionalne izreke i što je moj likovni izraz je vrlo namjerno vrlo naivan, to sve može da djeluje poput karikature. A karikatura mora imati nešto duhovito.
Pored umjetničkog rada, ti si i profesorica Likovne kulture. Kako prenosiš mladima svoju ljubav prema umjetnosti i kako je prihvataju?
Shvatila sam da, kad predajem, uvijek krećem iz uloge umjetnika a ne istoričara umjetnosti. Uvijek težim ka tome da pored prenošenja znanja naučim djecu da osjećaju umjetnost, a ne samo da imaju mišljenje o njoj. Trudim se da ih učim da imaju kritički stav prema društvu u kojem žive, jer je to neodvojivo od umjetnosti. Na taj način mogu prepoznati autentičnu umjetnosti i šta je to što mogu zahtijevati od umjetnika jednog dana.
Ovaj tekst je kreiran u sklopu projekta “Snaga pozitivne priče”, koji realizuje eTrafika.net a podržavaju USAID i IOM. Autor ovog teksta je odgovoran za njegov sadržaj i stavovi koji su u njemu izneseni ne odražavaju stavove USAID i IOM.