Trošnu djedovu kuću u okolini Kotor Varoša pretvorila je u svoj novi dom koji dijeli sa čoporom napuštenih pasa. Više od godinu dana svakodnevnicu modernog čovjeka Svjetlana Trifunović (22) zamijenila je izolacijom i požrtvovanom brigom o životinjama.
Piše: Sara Palija
Put koji vodi do njenog trenutnog doma najmanje podsjeća na civilizaciju i savremen život. Uzbrdica velikog nagiba i makadam njena su svakodnevnica. Kuća je udaljena 15 minuta vožnje od naselja, a prve komšije praktično i nema. Kako nam je ispričala, dešavalo se da naiđe na medvjeđe otiske, čak i ispred kuće.
Na samom ulazu u dvorište dočekao nas je čopor pasa koji nisu oklijevali da skokom pozdrave svoje goste. Ali na prazan želudac i Svjetlanin uzvik, u istom trenutku, čoporativno, otrčali su do prostorije u kojoj se priprema hrana. Da ne bi došlo do sukoba tokom jela, jedu po dvoje na istom mjestu. Svaki pas iz čopora zna koja posuda mu pripada. Kada se ona pojavi sa hranom, psi se poredaju jedan iza drugoga i čekaju na svoj zalogaj.
U dvorištu se nalaze dvije kuće od kojih jedna služi samo za pse. Stari kaučevi smjesteni su unaokolo, a služe kao postelja za životinje. Povrijeđeni psi i štenci dijele drugu kuću sa Svjetlanom. Prilikom naše posjete, zatekli smo u kupatilu malog psa sa zavijenim nogama. Pronašla ga je ranjenog na ulici i preuzela odgovornost na sebe. Pored hranjenja i čišćenja za čoporom, Svjetlana nekoliko puta dnevno previja one povrijeđene.
Volontira već osam godina
Govori nam kako je sve počelo kada je sa 14 godina napravila Facebook stranicu za udomljavanje pasa.
„Zajedno sa prijateljima iznajmila sam šupu za 30 KM i tu smo stvorili dom napuštenim psima“, prisjeća se Svjetlana.
Za vrijeme poplava 2014. godine, tada šesnaestogodinja Svjetlana nalazi novi smještaj za pse koji su ostali bez svog doma. Napuštenu zgradu fabrike u okolini Kotor Varoša pretvorila je u neprofitabilni pansion. Prvi sprat fabrike je bio poplavljen, a za sedam dana na drugom spratu mirno su spavala 34 psa. Na početku je imala potpunu pomoć prijatelja, da bi nakon mjesec dana ostala sama. Naredne tri godine svakodnevno je provodila vrijeme u fabričkoj zoni brinući se o napuštenim ljubimcima. Facebook stranica je služila za skupljanje finansijskih sredstava u svrhe kupovine hrane, ali i udomljavanje. Pored toga je i sama pripremala obroke.
S obzirom na to da fabrika nije njen lični posjed, morala je da pronađe drugo rješenje. Pomoću donacija preko Facebooka uspjela je smjestiti pse u pansion.
„Uspjela sam udomiti sve pse, čak i svog, ugasila sam Facebook stranicu zbog odlaska na fakultet, ali plan se promijenio u posljednji čas“, govori nam ona.
Po završetku srednje Poljoprivredne škole, smjer veterinarski tehnicar, Svjetlana je upisala Veterinarski fakultet u Sarajevu. Neposredno pred početak semestra, javili su joj da ipak neće moći nastaviti školovanje na njihovom fakultetu. Ovo razočarenje je nije spriječilo da nastavi sa svojim humanitarnim djelovanjem.
„Otišla sam kod prijateljice u Njemačku, koja je od mene udomila jednog nepokretnog psa. Tri mjeseca sam živjela kod nje i volontirala u njenom prihvatilištu. Prošle godine sam opet otišla u Njemačku i radila u pansionu, ali sam se morala vratiti kući zbog vize. Tamo se rodila ideja o djedovoj kući“, priča Svjetlana.
Dugo je svojim roditeljima spominjala djedovu kuću koja bi mogla poslužiti kao novi dom za pse, ali i za nju. Iz početka se nisu slagali sa tim, ali djed joj je ipak povjerio ključeve. Ubrzo se našla usred šume sa čoporom pasa.
Neke pse nije moguće spasiti
U razgovoru sa nama prisjetila se najtežih trenutaka svog rada. Prije nekoliko godina naišla je na teško povrijeđenog psa, kojeg nije uspjela spasiti.
„Ugledala sam psa koji jedva hoda prema meni, potpuno krvav, natečene glave i zatvorenog oka. Pored toga sam primijetila da mu je ogrlica otkinula komad mesa na vratu. Odmah sam ga odvela veterinaru. Ustanovili smo da mu je polovina glave puna crva koji ga živog jedu, ali uspjeli smo ih se riješiti. Po njegovim povredama, zaključili smo da ga je neko pokušao ubiti maljem i kako nije uspio, ostavio ga je u blizini moje kuće. Naša pomoć je prekasno pružena, jer su mu crvi već pojeli dio mozga“, prisjetila se ona.
Teško joj padaju i lovački odstrijeli pasa. Naime, početkom svake godine, opštine širom Srpske dobijaju određeni budžet u svrhe sklanjanja pasa sa ulica. Veći gradovi poput Banjaluke imaju azile, dok manji nalaze alternativnije i nimalo moralne načine.
„Jednu noć sam čula pucanj dok sam šetala prema kući u Kotor Varošu. Scena koju sam zatekla je lovac koji je uperio pušku u psa. Nisam se smirila dok nisam saznala ko je“, priča nam ona.
Uspjela je saznati ime lovca i prijaviti ga. Nije bio kažnjen, ali se ubijanje kao rješenje više nije upotrebljavalo.
Registracija udruženja
Kako bi pokušala i pravno uticati na sredinu u kojoj živi, Svjetlana je trenutno u fazi registrovanja udruženja za zaštitu životinja „Vardi“. Pošto sama obavlja sve poslove u vezi pasa, kao i čišćenja prostorija u kojima borave, fizička pomoć joj je uvijek dobrodošla kao i donacije hrane i higijenskih sredstava.