U milimetrima je identična daljina između Banjaluke i Budimpešte, ili Banjaluke i Pariza ili Njujorka. Tu nema razlike između visoke kulture, svih njenih oblika, bilo da je to muzika ili neka druga vrsta. Razlika je možda samo u tome kako se odnosimo prema senzaciji. Nju uglavnom stvaraju spoljni uticaji, a ne samo djelo. Mislim da je bitnija ta vrsta senzacije koja zahtijeva godine, možda čak i pet, da sazri prilikom čitanja jednog djela. Ništa nije tužnije od jedne jučerašnje senzacije.
Piše: Fedor Marjanović
Ovako je glasio odgovor mađarskog pisca Lasla Krasnahorkaija na pitanje o globalnom odnosu prema „manjim“ i „većim“ kulturama. Najpoznatiji mađarski pisac današnjice čovjek je koji je poređen sa Kafkom, Markesom i Bernhardom. Za sada su na srpski prevedene samo tri njegove knjige: Melanholija otpora, Satantango i zbirka Ide svijet. Osim svojim književnim radom, mađarsku kulturu je zadužo i saradnjom sa poznatim režiserom Belom Tarom. Prema prvom Krasnahorkaijevom romanu, Satantangu, snimio je istoimeni kultni film, koji traje sedam sati, a prema Melanholiji otpora snimio je film Verkmajsterove harmonije. Poznata Suzan Zontag prozvala ga je „majstorom apokalipse“. Ipak, Laslo Krasnohorkai oduševljava svojom jednostavnošću i smirenošću.
Često Vas predstavljaju kao „majstora apokalipse“. Jednom ste rekli da nije potrebno ići na mjesta velikih stradanja da bi se spoznalo nasilje, već da je dovoljno izaći na ulicu. Vaši junaci i počinju kao normalni ljudi prije nego što uđu u apokalitični kovitlac. Kako se dolazi od svakodnevnog života do apokalipse?
Svi pratimo put i primjer toga kako sami sebe spoznajemo. Vrlo često mislimo da smo nešto razumjeli, ali kada shvatimo nešto što je zaista veoma bitno, od toga nam se i život promijeni. Čovjek shvati važnost tog doživljaja onda kada dođe do te promjene. I opet je pitanje šta smatramo bitnim za naš život i kako ga prepoznajemo. To je vrlo teško definisati. Tu se podrazumijeva trenutak kada čovjek samog sebe shvati i razumije, a to je identično čovjekovoj spoznaji svoga nesrećnog bivstvovanja. Svi mi svoju bit možemo opisati kao rezultat negativnog procesa. U tome pratimo organski život, koji vodi od nastanka do raspadanja.
Izraz „majstor apokalipse“ potiče od Suzan Zontag. Ona je cijenila i smatrala vrijednim moja djela, a takođe i film koji sam radio zajedno sa Belom Tarom. Sasvim je drugo pitanje šta podrazumijevamo pod apokalipsom. Mislim da taj izraz pogrešno tumačimo u svakodnevnom smislu. Izraz apokalipsa ne znači da će jednog dana nastupiti strašni sud, da će uslijediti ogromna kazna za sve nas. Apokalipsa je jedan proces, a ne događaj koji će uslijediti u budućnosti. Ne vrijedi čekati apokalipsu. Biće nam mnogo bolje ako shvatimo da već živimo i postojimo u apokalipsi. U njoj je bitno da u jednom bljesku shvatimo suštinu našeg bivstvovanja, i to je ono najvažnije za nas.
Pomenuli ste svoju saradnju sa poznatim režiserom Belom Tarom. To je jedan od rijetkih primjera da se iz dobrih knjiga stvore i dobri filmovi.
Dvadeset i pet godina smo snimali filmove zajedno. Mislim da smo sarađujući snimili pet filmova. Snimili smo i jedan kratki igrani film koji još nije prikazan. Ali nije bitan broj. Važno je da ti filmovi nisu nastali iz mojih knjiga. To nisu adaptacije romana ili književnog djela. Oni su zasebna umjetnička djela jer moje knjige nisu pisane za snimanje filma, već da bi se čitale. One su bile izvor inspiracije za nas obojicu. To su filmovi koji su morali da nastanu. Mi smo ih stvarali, jer smo osjećali potrebu da to uradimo. Zašto, za koga, dokle i kako, to već nije bilo bitno za nas. Bela i ja smo dobri prijatelji. Smatrali smo da su ti filmovi neophodni, jer takvih filmova nije bilo u ovim posljednjim godina u kojima mi živimo.
Takođe ste se i profesionalno bavili muzikom u jednom periodu svog života.
Od 13. do 17. godine. Ukupno pet godina. Koristim jako mnogo instrumenata. Ne mogu proći pored jednog, a da ne isporobam nešto na njemu. Muzika predstavlja dio mog života. Ali inače, to je samo jedan drugi oblik umjetnosti kojim se bavim. Ja ne slikam, ne crtam, ne plešem, a ono malo što komponujem, ni to ne zapisujem.
Koliko Vam je muzika u smislu ritma, „muzika riječi“ bitna za Vaše djelo i stil?
U suštini, to je jako blisko. Muzički ritam i tempo se pojavljuju i u tekstu i u govoru i sve je to povezano i pisutno jedno u drugom.
Vaša knjiga koja je upravo prevedena na srpski je zbirka pripovjedaka Ide svet. Njeni junaci maštaju o odlasku, ali suštinski se nigdje ne pomjeraju. U posljednjoj priči junak kaže o svijetu: „Ništa mi odavde ne treba.“ Da li je to slika čovjeka današnjice i savremenog svijeta?
To mi nije bila namjera. Ja sam samo svjedok onoga što se događa u univerzumu. Struktura knjige je sastavljena iz tri dijela. Na početku knjige stoji naslov „On“, a poglavlja su naslovljena na sljedeći način: „Govori“, „Pripovijeda“ i „Oprašta se“. To bezimeni junak govori, pripovijeda i oprašta se. Prvo prilazi čitaocu i na kraju ga napušta i kaže: „Ja sam svoje završio.“