Grad svjetlosti, umjetnosti, mode, spomenika, grad boema, mostova, samo su neki od epiteta koji se koriste prilikom opisa glavnog grada Francuske – Pariza. Ali da li je on zaista tako savršen?
Boravak u Parizu je zaista jedinstven i neponovljiv doživljaj, ali svaka medalja ima lice i naličje. Naravno, turističke agencije prilikom plasiranja svojih skupocjenih aranžmana vam neće reći ono što ćete pročitati u redovima koji slijede.
Mnogo je spomenika, građevina, ulica i znamenitosti koje decenijama mame turiste i gradu donose ogromnu zaradu. Jedna od nezaobilaznih destinacija je svakako Ajfelov toranj (Tour Eiffel). Ali niko vam možda neće reći da biste u posjetu tornju trebali krenuti u cik zore, jer u suprotnom rizikujete višečasovno čekanje ili mogućnost da se toranj zatvori prije nego što dođete na red. Redovi za ulazak su ogromni.
U podnožju tornja će vas dočekati nezaobilazni prodavači. Navalentni i nasrtljivi, pokušaće vas nagovoriti na kupovinu privjesaka u obliku tornja, magneta i raznih drugih drangulija. I naravno, nezaobilazno cjenkanje. Ovi prodavači gotovo da ne prihvataju ne kao odgovor. Osim njih ispod tornja su čuvari „naoružani do zuba“, kao i mnoštvo prosjaka. Jedna od njih je na kartonskom papiru imala ispisano da je izbjeglica iz Bosne. Naravno, kada smo joj se obratili na našem jeziku, pobjegla je glavom bez obzira, jer isti nije ni razumjela. A toranj kao toranj. Iskreno, drugačije sam ga zamišljala. Ovako izbliza mi je izgledao kao obična ogromna čelična konstrukcija koju je neko greškom izgradio ovdje, jer se ni po čemu ne uklapa u arhitetkuru ostatka grada. A priča kaže da ni Parižanima nije najmiliji. Ruku na srce, kada konačno dođete na red da se popnete na toranj, dočekaće vas pogled od kojeg zastaje dah, a i srce onima koji se boje visine. Sa tornja se vidi gotovo cijeli grad. Naravno i na tornju su trgovine sa suvenirima, ali su cijene toliko paprene da se mali broj ljudi odlučuje za kupovinu.
Pronaći toalet od kojeg vam ne prijeti opasnost od neke ozbiljne zaraze je pravo umijeće. Kante za smeće su prepune, a smeće je razbacano svuda okolo, u koje god doba dana se zateknete u gradu. Ništa čudno za nas sa Balkana, ali ne bi se čovjek tome nadao od Pariza.
Šetajući pored Sene mogu se vidjeti mnogobrojni mostovi koji krase ovaj grad. Najpoznatiji od njih je Aleksandrov most. Most je ukrašen zlatnim motivima, a poklonio ga je ruski car Francuzima. Zaista izgleda kraljevski. Međutim, ljepotu Sene i njenih mostova umanjuju, mnogobrojni beksućnici koji žive ispod, na i oko mostova.
Kartonske kutije, improvizacije šporeta, stari lonci, napušteni psi samo su neke od „ljepota“ koje sam primjetila na šetalištu.
Mali je broj onih koji nisu čuli za crkvu Notre Dame. I neću vam sad reći kako nije lijepa, ali i tu će vas dočekati redovi ljudi koji čekaju da uđu. Samo oni najuporniji ostaju. A oko crkve su brojni ulični prodavači vode i sokova sumnjivog kvaliteta i visoke cijene. Čuvaju ih u običnim plastičnim kantama napunjenim vodom. Kako evropski!
Na Jelisejskim poljima butici najpoznatijih svjestkih dizajnera, saloni automobila i druge skupocjene radnje, u koje gotovo niko od turista i ne ulazi, jer je to jedna od najskupljih ulica na svijetu. Naravno, gužva je takva da je normalno hodanje gotovo nemoguće, a mnogobrojni tursti su i ovdje smeće razbacali na sve strane. Tokom boravka u Parizu sam se pitala da li taj grad uopšte ima preduzeće za komunalne usluge. E, ako ga ima, trebalo bi svoj posao da obavlja malo bolje.
Naravno, ni glamurozna ulica poput ove, nije mogla proći bez nezaobilaznih lanaca brze hrane. Pronaći mjesto u McDonalds-u, Burger king-u ili nekom drugom poznatom lancu fast food-a je gotovo nemoguće, jer je to jedino mjesto u ovoj ulici gdje prosječni turist može platiti obrok. Mene je unutar jednog dočekala takva vrućina, gužva i nečistoća, da ni obrok nisam pojela. Zamislite, u svjetski poznatom restoranu, u sred Jelisejskih polja ne radi toalet. Pa, nije to scenario koji očekujete od Pariza.
Šetajući dalje, naiđosmo na jedan od poznatih parkova i bio je čist i uredan. Tu smo pronašli i čist i uredan toalet. A i čuvara koji je zadužen za red i mir u parku. Nije nam to bilo čudno, ali smo se istinski iznenadili kada je opomenuo djevojke jer su mrvicama hranile golubove, a nakon što su to nastavile da rade i dalje, izbacio ih je iz parka. Apsurdima nikad kraja.
Kada smo odlučili da se malo udaljimo od najatraktivnijih turističkih destinacija, slijedila su nova razočarenja. Na Trgu Republike (inače mjesto je obilježeno na karti kao jedna od znamenitosti grada) nas je dočekao park u kojem je na svakoj klupi spavao po jedan beskućnik. Oko klupa je opet bilo razbacano smeće, a nedaleko od samog spomenika koji se nalazi na trgu održavali su se protesti, pa smo produžili dalje. Hodajući okolinom zapazili smo polomljene govornice, klupe i sve je mirisalo na mokraću. Shvatili smo da šetanje takvim ulicama nije najpametniji potez, pa smo se vratili poznatim turističkim destinacijama.
Na brdu Monmartr, poznatijem kao okupljalište umjetnika i boema, nalazi se prelijepa bazilika sv. Srce (Sacre Coeur). Jedna od najljepših građevina ovog grada. Ali i tu su nas dočekala nova iznenađenja. Mladi ljudi koji uporno i navaletno hodaju za vama tražeći da potpišete razne peticije. Nakon potpisivanja, iako vas ranije nisu upozorili, traže vam da uplatite iznos od 10 eura. Nisu to jedan ili dva čovjeka i naravno da to ne rade za tu svrhu, a u Parizu ih možete često sresti. Gotovo je nemoguće posjetiti Pariz, a da ne budete na udaru prosjaka.
Naravno, Parižanina gotovo da nećete vidjeti, ali ćete zato primjetiti ljude svih rasa i nacija. Svi oni dolaze da vide Pariz. Sporazumjevanje je gotovo nemoguće ukoliko ne govorite francuski, jer Francuzi, iako razumiju, ne žele da govore engleski.
Ukoliko i dalje imate želju da posjetite Pariz, utješiću vas, nije sve tako crno. Svaka medalja ima i lice i naličje, a ja sam željela da pokažem naličje ove.
eTrafika.net – Jelena Despot