Bio je tek dječak od 15 godina kada je 1942. spasio 30 djece iz logora “Gornja Rijeka” u Jasenovcu. Danas je major u penziji, ima 92 godine i još uvijek sigurnim korakom korača stazama davnih sjećanja iz Drugog svjetskog rata. On je živa riječ prošlosti i njegovo ime je Miloš Stanišljević.
Piše: Ana Maria Slijepčević
Miloš, sada još uvijek živahan i vitalan starac rodom iz sela Turjak kod Gradiške, prisjeća se početka Drugog svjetskog rata i svoje devetočlane porodice. Po prirodi buntovan i snalažljiv dječak pridružio se 1941. godine, sa samo 14 godina, partizanima kao njihov najmlađi član, krišom i protiv očeve volje. Bježeći od ustaša 1942, srpski narod se skrivao na planini Kozari, ali su na prevaru i lažnim obećanjima vraćeni kućama gdje ih je neprijatelj dočekao. Djeca su nasilno oduzeta roditeljima koji su poslati u radne logore u Njemačku. Stariji ljudi je pobijeni. U sastavu kompleksa logora Jasenovac 12. jula. 1942. godine formirana su tri logora za djecu.
„Bili smo zasuti na Kozari lecima sa neba. Na hiljade letaka. Na njima se narod ubjeđivao da ne treba da se boji, da se vrate kućama, da obrađuju svoju zemlju, beru voćnjake, da ih niko neće dirati. Ljudi naivni, povjerovali. Prevarili su narod koji se vraćao kućama sa Kozare i išao vedra lica, otvorenih očiju… To je masovno jurilo kući, jer nije bilo soli prije svega, ni drugih uslova za život na planini. Ubjeđivao sam roditelje da se ne vraćaju, da je to zamka, ali uzalud. Oni su mislili da ću ja stradati jer ostajem. Mati mi je tad na rastanku rekla ‘Sine, ovo je sudnji čas. Kad bih znala da ćeš ovdje dobro proći, ja bih te zaklela da ostaneš ovdje, ali kad bih znala da ćeš loše proći, zaklela bih te da ideš sa nama. Zato, sine dragi, odluči sam. Nemoj mamu da spominješ u teškim mukama’. Ostao sam pri svom i otpratio ih do Lubine. Moji strahovi su se obistinili. U Staroj Gradišci je bilo klasiranje – odvajanje djece od roditelja. Kad sam poslije došao u selo samo su ostale puste kuće. Kasnije sam nekako doznao za dječiji logor Donja rijeka i Jastrebarsko“, priča za eTrafiku Miloš Stanišljević.
Među djecom odvedenom u logore bila su Miloševa dva brata i sestra. Neustrašiv i preduzimljiv, kakav je bio ovaj tada 15-godišnji dječak, uz pomoć prijatelja skovao je i organizovao plan kako da ih spasi sigurne smrti.
„Ja, Petar Čubić i Vaso Borković krenuli smo pješke po djecu. Ustaške vlasti su dopustile otpuštanje djece iz logora, ali samo uz dokument. Prešao sam u ilegalu. Imao sam papir da sam Hrvat. Glumio sam da sam neki Mile Pejić i da mi je otac Ivo. U opštini u Gradišci sam uspio dobiti odobrenje za izvođenje djece. Problem je nastao kada sam došao na obalu Save. Bila je tu biletarnica. Ispred je stajao stražar. Ja sam izvadio papir da sam Hrvat da mogu preći most, ali mi se zalijepilo ono odobrenje za izvođenje djece. Opsovao me je, repetirao pušku da me ubije. Sreća u nesreći naiđoše neke žene sa praznim kantama i ja se, brzo reagujući, izmješah sa njima i pređoh most. Bio bih sigurno ubijen, ali stražar nije smio napuštati svoje mjesto. Zatim smo otišli pješke do Okučana, od tamo vozom za Zagreb pa do Jastrebarskog pješice po djecu“, prisjeća se Miloš.
U logoru Jastrebarsko Miloš ne pronalazi braću, a u Gornjoj Rijeci saznaje da sestra nije preživjela. Na prizor koji će ga dočekati nije bio spreman. Uslovi logora za djecu, kojeg su tamošnje vlasti da bi prikrili zločin, nazvali Dom za izbjegličku djecu, su bili nehumani i jezivi. Djeca su u barakama ležala jedna do drugih na slami, a neki i pod otvorenim nebom. Bez hrane, vode, higijene i lijekova masovno su umirala. Bila su zaražena tifusom i drugim bolestima, na tankoj granici između života i smrti. Očajan i tužan odlučio je pokušati pomoći drugoj djeci.
„Kada sam tamo došao, imao sam šta i da vidim. Djeca bosa, ošišana do glave, prljava, u prnjama, gladna, bolesna, živi kosturi, neki se nisu imali snage kretati. Braću i sestru nisam našao, nisu preživjeli. Starija djeca su prelazila preko manje i vikala ‘Uzmi mene!’. Rekao sam im da mi nađu sestru Stoju, ali ona nije bila živa. Djeca su se uhvatila za moje odijelo, vikala, preklinjala, bila je to teška drama”, odmahujući rukom kao u nevjerici ispričao nam je on.
Odlučio je sa prijateljima povesti djecu za koju je znao čija su. Iako je želio spasiti sve, realnost je bila takva da ih je i ovako čekao opasan i neizvjestan povratak kući. Put je trajao tri dana i bio je dug i mučan.
“Djeca su jedva išla pješice. Nosio sam cijelo vrijeme djevojčicu od tri godine jer se od neuhranjenosti nije mogla kretati. Zvala me je tata dok sam je nosio. Najstarija djevojčica Dušanka Spasojević je imala 15 godina, koliko sam i sam tada imao, i koja se tek zadjevojčila, sa stidom je spuštene glave išla u pocjepanim dronjcima, ošišana na nulu i bosa. Bojao sam se cijelo vrijeme da naša povorka ne izazove pažnju. U Zagrebu nam je Crveni krst pomogao da se vozom prebacimo do Okučana. Tu smo izašli. Sjećam se dobro, bio je tamo neki čovjek sa korpama grožđa. Kad su to vidjela, djeca su naletila i grožđa je nestalo u sekundi. Nastavili smo pješke, ali su djeca popadala do Nove Varoši. Stariji su nosili mlađe. Reći ću istinu. Kada smo naišli kraj nekih kuća u Novoj Varoši, žene su istrčale, dale su djeci što su imale. Neko je dobio pola kriške hljeba, neko pola čaše mlijeka, neko sira. Moram priznati, među njima je bilo onih koji su se protivili ustaškom režimu, koji su htjeli pomoći. U Gradišci naiđošmo na čovjeka koji je prodavao lubenice. Djeca popadaše po lubenicama, lubenice preko djece. Uhvatio se vrisak. Glad. Pritrčah da izrežemo lubenice, nahranismo djecu i nastavismo dalje. Ubrzo je naišao moj prijatelj sa konjskim kolima i tako se prevezosmo do Turjaka. Završi se i to, prođe strah i napetost, odahnuh. Kasnije kad sam sjeo da jedem shvatio sam da tri dana ništa jeo nisam. Toliko sam bio zaokupljen tim zadatkom. Ali rat nije bio gotov. Često sam radio u ilegali, izvršavao još mnoge opasne zadatke, rizikujući život za slobodu. Sa nepunih 17 godina već sam postao podoficir”, objašnjava Miloš.
Nevini ljudi širom svijeta i danas pate u ratovima kreiranim na beskurpuloznim idejama moćnika i njihovoj pohlepi za moći, kontrolom i bogastvom koji bukvalno prelaze preko mrtvih. Iako je mnogo godina prošlo od vremena kada je bio 15-godišnji hrabri dječak koji je silom prilika prebrzo odrastao i preskočio bezbrižno djetinstvo, još uvijek se i u 10. deceniji života sjeća djece koju je spasio iz pakla logora. Ta je priča puno puta ispričana drugima i proživljena u sjećanju da bi bila zaboravljena. Miloš Stanišljević je shvatio da u ratovima nema pobjednika i da najviše stradaju nevini.
“I sam sebi se čudim kako sam to uspio. Pitam se otkud mi hrabrost sa tako malo godina. Čini mi se da sa ovom pameću i iskustvom, a tih godina, se ne bih usudio to učiniti. Strašan je rat. Doživio sam evo i ovaj drugi. Mogu samo reći da u ratovima stradaju nevini i oni koji ga nisu ni željeli. U ratu nema pobjednika, samo uništeni životi. Svačiji život je vrijedan bez obzira na vjeru. I danas huškaju jedne protiv drugih. Narod ne treba biti naivan, nego čuvati mir”, poručuje za kraj Miloš Stanišljević.
O Milošu i djeci koju je spasio napravljen je dokumentarni film “Bila sam mala” u režiji Branka Lazića, koji se može pogledati na servisu YouTube. Film je učestvovao na nekoliko međunarodnih festivala i osvojio nekoliko nagrada između ostalih nagradu “Bronzani Vitez” u Moskvi, prvu nagradu “Zlatna buklija” u Srbiji, te Grand prix “Zlatni prosjak” u Slovačkoj i to sve tokom 2011. godine.
Ovaj tekst je kreiran u sklopu projekta “Snaga pozitivne priče”, koji realizuje eTrafika.net a podržavaju USAID i IOM. Autor ovog teksta je odgovoran za njegov sadržaj i stavovi koji su u njemu izneseni ne odražavaju stavove USAID i IOM.