Kada dolazite iz ruralne sredine i foto aparatom bilježite trenutke, vrlo lako možete dobiti epitet lude osobe. Milena Erceg, sada već profesionalna fotografkinja iz Gradiške, kaže da je bio trnovit put od ”ludače” do ozbiljne fotografkinje.
Piše: Jelena Trifunović
Kada je izgorjela kuća u kojoj je odrasla, mogla je prežaliti sve osim fotografija. Znala je da će se sve nadoknaditi i ponovo steći, ali da njih više nema.
U kući njene bake zidovi su bili ukrašeni mnoštvom velikih, uramljenih fotografija, koje su u to vrijeme docrtavane kod fotografa. Milena smatra da je upravo od bake i naslijedila ogromnu ljubav prema fotografijama.
U školi se upisala u foto sekciju, a pola godine nakon toga, kada je otac uvidio njeno interesovanje, kupio joj je aparat Smenu, koji je radio na principu ubačenog filma. Tada je otišla na proslavu odlaska u vojsku i potrošila cijeli film fotografišući svoje društvo.
Mislila je da će nakon razvijanja filma biti mnogo neuspjelih fotografija, ali na njenu radost od 36 uspjele su čak 33. Kupila je još jedan film i postala porodična fotografkinja.
„Tada je izrađivanje fotografija bilo veoma skupo, morao si dva dana negdje raditi da bi to platio“, prisjeća se.
Kada je jednom prilikom posudila profesionalni aparat, počela je maštati o boljoj opremi. U toj namjeri je i uspjela kupivši jedan Canon, sa kojim se počela kreativnije baviti fotografisanjem, a sada je i on prošlost jer ide u korak sa vremenom.
O fotografiji i fotografisanju sama se edukovala. Od velikoga značaja je bio Internet i jedna Facebook grupa u kojoj se nalazi više od 200 fotografa, a koju je vodio jedan arhitekt Borivoje. U njoj je imala besplatne časove.
Milena i sada ima analogni foto aparat da bi zabilježila pojedine trenutke i sačuvala ih.
”Imam više od 3.000 izrađenih fotografija iz perioda razvoja mene kao fotografa. Vodim računa da su sve u albumima i da se neka ne zagubi. Nas jednoga dana neće biti, ali fotografije ostaju”, kazala je.
Milena je članica Univerzitetskog foto kino kluba u Banjoj Luci, Asocijacije za Umjetničku fotografiju Bosne i Hercegovine i Foto Saveza Srbije.
Umjetnički i kreativni dio učila je i uči od svojih kolega iz kluba i asocijacije, a za svoj napredak najviše “krivi” Dragana Prolu, kreativnog predavača fotografije, za kojeg kaže da nije bilo još bi stajala u mijestu.
„Tema života me najviše zanima, da prikažem ljude u ovom vremenu kako žive i način njhovog života. Nije sve baš tako kako izgleda. Veliki je porast fotografije i sve je uljepšano, a ja volim pokazati tu realnu stranu“, govori ova fotografkinja.
Iza Milene su brojne nagrade i priznanja, ali ipak priznaje da se jedna od njih izdvaja. Govori o svojoj prvoj nagradi sa državnog takmičenja, kada je među više od 100 učesnika zauzela drugo mjesto sa fotografijom „Vladana“. Bio je to portret kćerke njenoga brata.
„Mislim da se nijednoj nagradi nisam obradovala kao toj prvoj i to me podstaklo da se i dalje bavim time, na način na koji sam započela“, govori sa osmijehom na licu.
Aplicirala je za fotografa prve klase, ako dobije to zvanje naredne godine planira da napravi svoju prvu samostalnu izložbu u Gradišci. Fotografisanje za Milenu nije samo hobi već veliki odraz nje same i njenog proživljenog života, koji nije bio nimalo lak. Sa šest i po godina je sa iščašenjem kuka smještena u bolnicu u Trapistima, gdje je i krenula u prvi razred i tu kreću sve njene nevolje. Rat, požar u kući, rođenje brata sa invaliditetom i na kraju bolest oca koja joj je najteže pala.
„Svaka neka muka u životu te produbi i izbrusi na neki način, pa ti vidiš drugačije a i prepoznaješ u drugim ljudima njihovu bol i patnju. Možda baš zato vidim u tim nekim drugim ljudima njihove živote pa bilježim te trenutke foto aparatom“, kazala je.
Pored farme muznih krava koju posjeduje, sve papirologije koju odrađuje kao poljoprivredni proizvođač i fotografisanja, pronađe ona vremena za još ponešto. Milena je samouka fizerka, šnajderica i velika obožavateljka kaktusa i knjiga. Da bi u proljeće iznijela preko 60 vrsta kaktusa vani, potreban joj je cijeli dan, jer neki premašuju njenu visinu.
Mnogi će se zapitati kako ovo jedna osoba može sve postići, ali od Milene nećete čuti kako se hvali. Kaže da su potrebni samo ljubav i želja, pa se za sve pronađe vrijeme.
Kako je i sama sa sela, domaćicama želi poručiti da slijede svoje snove, da ne obraćaju pažnju na okolinu i da ne postavljaju sebi granice ako smatraju da su u nečemu uspješne, jer svi smo mi vrijedni i svi imamo određeni talenat.
„Ako te nešto čini sretnim i ispunjenim za to se vrijedi boriti. Pa gdje bih ja danas bila da nisam bila takvoga mišljenja“, govori odlučno Milena za kraj našeg razgovora.
