Penjački klub „Extreme“ iz Banja Luke predstavio je večeras u svojoj sali u Kampusu aktivnosti koje je sproveo tokom trajanja projekta „Penjanjem do tolerancije“. Uz to, članovi kluba prisjetili su se svoje zanimljive istorije i nadljudskih napora da stvore uslove za rad kakve trenutno imaju.
U zgradi u kojoj sada borave bila je smještena kotlovnica nekadašnje kasarne „Vrbas“, a njih je čekalo mnogo posla da bi dobili salu za penjanje.
„Zatekli smo tehničke kanale pune mazuta. Njega smo očistili, izvadili staklenu vunu i tek tad su mogli početi radovi koji su trajali godinu dana“, priča Dženan Hozić, dok ostali članovi kluba dobacuju kako bi sada potpuno sami znali sagraditi cijelu kuću.
Od sponzora su dobijali materijal za rad, a upravo oni su morali zasukati rukave i isprljati se kako bi dobili ono što žele. Često su im razni majstori govorili da njihove zamisli nije moguće izvesti, ali su ih oni razuvjerili. Kažu da im je snagu dala sposobnost prijatelja da im nabavi sve što im je bilo potrebno za rad.
„Čim nam je nešto trebalo, on je nabavio, nebitno o čemu se radi. Recimo, kada smo trebali srediti kupatilo, on nam je obezbijedio donaciju iz Vodovoda. Sestra jednog prijatelja tamo radi i kaže da u posljednjih 10 godina niko nije uspio to što on jeste. Naime, jednom se šetao hodnikom Vodovoda i počeo pričati sa nekom ženom. Ispostavilo se da je ona član planinarskog društva, otišla je kod direktora i uvjerila ga da pošalju ovdje dva radnika sa materijalom da nam odrade cijelo kupatilo. Ti ljudi su nam rekli da nikad gori posao nisu odradili, jer je sve bilo u tako lošem stanju. Trebali su to završiti za jedan dan, a ostali su tri.“
Snalazili su se kako znaju i umiju, a posebno je zanimljiva priča kako su nabavili tepih za salu.
„Jedno veče oko 23 sata nas zovu drugari, kažu da je kod kuglane izbačen neki tepih napolje i da ga možemo iskoristiti za salu. Kad smo to natovarili na auto izgledali smo kao Troteri iz Mućki. Pokrio je cijeli auto i strašno smrdio na pivo. Bilo je to nakon Nove godine i njima u kuglani se nije dalo da to čiste pa su ga samo bacili vani. Bilo je -10 stepeni, a mi smo ga prali napolju. Sušio se jedno mjesec dana“, govore nam oni, pokazujući tepih na kome stojimo.
Sa radom su počeli 2001. godine, kao neformalna grupa „Sokolskog društva“ i napravili su prve korake u sportskom penjanju na prostoru Banja Luke.
„Izgradili smo prvu umjetnu stijenu u Banjoj Luci, u Sokolskom domu. To je ustvari začetak sportskog penjanja u Banjoj Luci. Penjanja je bilo i prije rata, u kanjonu Tijesno, ali je ovo začetak penjanja kao sporta. Recimo, naš član je bio i Petar Pećanac koji je prvi građanin BiH koji se popeo na Mont Everest.“
Prvo sportsko penjalište u okolini Banja Luke bio je Kameni most, gdje su 2002. godine postavljeni prvi penjački smjerovi, a kasnije su na tom mjestu organizovani i radni kampovi. Zatim ide kanjon Tijesno, Zvečaj, Suturlija…
„Kastel je bilo lijepo mjesto za penjanje, ali to nije sportsko penjalište. Suturlija je zbog svoje blizine jako zanimljivo penjalište za Banjalučane, nije mnogo visoka i nema mnogo smjerova.“
Kao nezavisan klub registrovali su se 2007. godine i stalno su proširivali svoje kapacitete. Na prva takmičenja otišli su 2004. godine, kada je napravljeno prvo neformalno takmičenje na stijeni u Banjoj Luci. Nakon toga su uslijedila takmičenja u sklopu prvenstva BiH.
„Išli smo na takmičenja u Srbiju, Hrvatsku, Italiju, Holandiju… Najzanimljiviji dijelovi penjanja jesu izleti u prirodu. Što je veća zabit, to je privlačnije za nas. (smijeh) Usput se susrećemo sa svakakvim stvorenjima. Neka od njih povedemo sa sobom, neka ne“, govori Hozić, i kroz smijeh priča anegdotu sa jednog izleta. Sa njima je bila djevojka sa Kostarike, mjesta gdje žive neke od najotrovnijih zmija na svijetu. Nikad je nijedna nije ugrizla, ali je to promijenio jedan poskok u BiH.
Nedavno su uz pomoć Američke ambasade realizovali projekat „Penjanjem do tolerancije“, koji za cilj ima ujedinjenje grupa različitih pozadina.
„Zamišljeno je da se oni integrišu kroz sistem kluba i međusobno upoznaju, čime se povećava tolerancija među njima. Projekat je trajao šest mjeseci, prva dva su bili rezerisani za Banja Luku, dok su se do kraja organizovala takmičenja i druge aktivnosti. Organizovali smo tri penjačka takmičenja u Banjoj Luci, Mostaru i Sarajevu, koja su ujedinila penjače bez obzira iz kog su dijela BiH“, govori Dane Šavija, i dodaje da se tokom takmičenja rodilo mnogo dobrih ideja kao što je stvaranje lige penjača BiH, kako bi spremili nekoliko takmičara za Olimpijadu, pošto penjanje 2018. postaje olimpijski sport.
Klub “Extreme” broji oko 130 članova, od kojih je 40-50 stalnih. Treninzi su svaki dan od 18 do 22 časa u sali u Kampusu, a uskoro kreću da organizovanjem sekcija za djecu od 8 do 14 godina. Njihov najmlađi član ima 8, a najstariji 48 godina. Kažu da su imali i starijih penjača, jedno vrijeme im je dolazio član star 79 godina. Mjesečna članarina je 25 KM, a dnevna 5 KM, dok je prvi trening besplatan.
eTrafika.net – V. Stokić/ Foto: V. Stokić – Extremebl.com