Kada mu je sa nepunih sedam godina oftamolog preporučio da se bavi tenisom ili stonim tenisom, ni trinaestogodišnji Dimitrije Levajac ni njegova porodica nisu očekivali da će upravo on postati sjajan sportista i redovno donositi medalje sa takmičenja.
Rođeni Banjalučanin, Dimitrije se sa svojom porodicom preselio u Moskvu prije sedam godina, gdje i danas žive. Njegov otac Boris za eTrafiku priča da je Dimitrije od svoje četvrte godine išao u sportsku školicu, gdje se bavio svim sportovima pomalo.
„Tu je stekao osnove motorike, kretanja, uopšte poimanja sporta. Pred selidbu za Moskvu, počeo je da nosi naočare i konstatovana mu je dioptrija sa blagim astigmatizmom. Ljekar nas je posavjetovao da ga upišemo na neki od sportova gdje je loptica mala i brza, poput tenisa ili stonog tenisa, jer je to najbolja vježba za taj vid zdrastvenog problema. Po dolasku u Moskvu, potražili smo mjesto gdje bi se mogao time baviti i našli ga u jednom prašnjavom podrumu predivnog čovječuljka, Vladimira Borisoviča Sija, koga je vrijeme bilo zaboravilo“, započinje on priču.
Nakon nekoliko treninga razvio se poseban odnos između Dimitrija i trenera, koji je već tada u dječaku vidio budućeg majstora igre. Sa 12 godina Dimitrije je dobio zvanje kandidata majstora sporta, a u svojoj kolekciji ima zavidan broj priznanja i nagrada. Pobijedio je i pojedinačno i ekipno na 60. Zagipingu, te zabilježio svih 18 pobjeda na turniru i proglašen za najboljeg igrača muškog dijela turnira u sve četiri starosne kategorije. Na Joola kupu u Novom Sadu je tri puta pobjeđivao u svojim kategorijama. Prošle godine bio je prvak Srbije za mlađe kadete, a pretprošle se okitio bronzom. Svojom igrom zaslužio je poziv u reprezentaciju Srbije, iako je dvije godine mlađi od kadetskog uzrasta.
„Prošlo ljeto sam nastupio na Evropskom kadetskom prvenstvu kao reprezentativac Srbije, završili smo na 12. mjestu. Zatim je moja sportska škola prošle godine prvi put nastupila u okviru ruske lige, pod nazivom Mozajka 93. Bili smo prvi od 32 ekipe u D ligi i naredne godine igramo C ligu. Pošto nemam rusko državljanstvo stonoteniska federacija je odlučila da me isključi iz najjačih ruskih takmičenja, kakva su prvenstva Rusije i Moskve, kao i turniri Top 12 i Top 24. Do 10. godine sam igrao moskovska prvenstva i jednom bio pozvan na ruski Top 24, ali su me onda uslovili da moram imati njihovo državljanstvo. Nakon toga sam se počeo pojavljivati na turnirima u Srbiji, kako bih se nametnuo njihovim selektorima u čemu sam i uspio jer sam prošlo ljeto pozvan u kadetsku reprezentaciju“, priča nam mladi sportista.
Prethodne sezone nastupio je i na tri kadetska ITTF turnira koji se boduju za svjetsku rejting listu (Srbija, Švedska, Italija), ali nije ostvario dovoljno bodova da se upiše na nju. Narednu priliku će imati tokom septembra u Varaždinu u Hrvatskoj.
Najveći uspjeh na Balkanskom prvenstvu
Kada smo ga pitali da nam izdvoji najvažniju titulu i medalju koju je osvojio, stavili smo ga na slatke muke. Jednostavno, od mnoštva priznanja nije mogao izabrati samo jedno.
„Možda bi se najboljim rezultatom mogao nazvati nastup na kadetskom prvenstvu Balkana ove godine. Tu sam osvojio tri bronzane medalje – ekipno, muški dubl i miks dubl, a pojedinačno sam došao do četvrtine finala. Na tom takmičenju sam pobijedio pet igrača sa svjetske rejting liste i po prvi put osvojio medalju ne samo za sebe, već i za državu koju predstavljam. Zanimljivo je da je kadetski uzrast bio 99. godište, a ja sam 2001.“, govori nam ovaj dječak smiješeći se.
Velika novčana izdvajanja, porodica jedini finansijer
Da bi se postao vrhunski sportista, nije dovoljan samo talenat, već i velika ulaganja. Oprema, treninzi, pripreme za takmičenja, seminari, odlasci na turnire, ishrana… Sve to zahtijeva mnogo novca, a problemi nastaju onda kada su roditelji jedini finansijeri.
„Teško je tačno reći koliki je to teret, pošto je tu gomila nekih sitnih izdataka koji se nekad ne vide. I ne samo izdataka, nego i utroška vremena i energije. Za odlazak na neki međunarodni turnir potrebno je u prosjeku oko 700-800 evra. E sad, koliko para, toliko i muzike. Mi ovdje imamo dodatni problem u vidu zabrane igranja najjačih turnira u Moskvi i Rusiji, od strane Ruske stonoteniske federacije. Da bi mu to bilo dopušteno uslovljavaju nas promjenom državljanstva. To nas finansijski opterećuje, jer bez jakih takmičenja nema ni dobrih igrača. On da bi odigrao neki iole ozbiljniji turnir mora da potegne podalek put, koji naravno košta. Recimo da je u posljednje tri godine u prosjeku godišnje posjećivao 5-6 međunarodnih turnira i jos 2-3 puta godišnje se pojavljivao na važnim takmičenjima u Srbiji. Takmičenja u Srbiji su nam nešto jeftinija, pošto tamo obično ne plaćamo smjestaj, no cijena avio karte od Beograda do Moskve iznosi oko 300 evra, što opet nije zanemarljivo“, priča nam dječakov otac Boris Levajac.
Na sparinge godišnje potroše oko 1.000 evra, ali su tokom posljednje dvije godine taj trošak na sebe preuzeli Dimitrijevi tetka 
i tetak. Takođe, nakon osvajanja Zagipinga prošle godine Dimitrije je potpisao sponzorski ugovor sa firmom Tibhar, od koje dobija sportsku opremu u vrijednosti od 2.000 evra, a zauzvrat ima obavezu da uvijek u toj opremi nastupa na zvaničnim takmičenjima. Takođe, Tibhar je i generalni sponzor reprezentacije Srbije, tako da Dimitrije prilikom nastupa za reprezentaciju koristi istu opremu, što je važno jer je stonoteniserima osjetljiva promjena reketa.
„Pored toga, tokom ljeta obično mu finansiramo odlaske na jedan ili dva kvalitetna kampa. Ovo ljeto je bio pozvan u kadetsku reprezentaciju Srbije i prvi put je imao jednomjesečne ozbiljnije pripreme koje nismo morali da platimo. Dakle, sve kad se sumira, možda bi se mogli reći da su naša godišnja izdvajanja za Dimitrijev sport oko 6-7 hiljada evra. To je vjerovatno razlog zašto vozimo 10 godina stara kola, gomilu puta popravljana. No, kad je ljubav prema svom djetetu u pitanju, i ako još sve to što se finansira daje rezultate, onda nista ne pada teško i čovjek ni za čim ne žali“, govori on.
Ipak, dešavalo se da pojedine odlaske na turnire nisu mogli finansirati. Kako navodi dječakov otac, uvijek prave plan za tri ili četiri mjeseca unaprijed i biraju turnire gdje bi bilo najbolje otići.
„Često se ta ulaganja ne vide odmah, pošto su najkorisniji turniri oni gdje su protivnici jači od vas, pa to onda izgleda da su pare u vjetar otišle. Drugim riječima, da bi neko postao vrhunski sportista, to je veoma dug i strpljiv proces.“
Pored sportskih obaveza i pet sedmičnih treninga po tri sata, Dimitrije nalazi vremena i za školske obaveze. Ističe da je odličan učenik sedmog razreda, a ne može da ne pomene i mlađeg brata i sestru. Natalija (11) trenira plivanje i odbojku, dok je sedmogodišnji Grigorije zainteresovan za treniranje fudbala.
eTrafika.net – Vanja Stokić