Biografije svjetski poznatih kriminalaca ili bar ljudi koji su živjeli na granici zakona, jedna su od najčešćih inspiracija filmskim rediteljima. Uzimajući detalje iz njihovih života u manjoj ili većoj mjeri, reditelji vrlo često snimaju filmove o likovima koji su svojim (ne)djelima stekli svjetsku slavu. Upravo njihovi burni i kontroverzni životi po pravilu su mamac za filmsku publiku koja je bar kroz istoriju filma takve likove nerijetko voljela.
Piše: Vedran Grahovac
Jedan od najiščekivanijih filmova ove godine, kako zbog glavne uloge Tom Hardya, tako i same teme, jeste „Capone“ reditelja Josh Tranka, koji se upravo bavi jednom kontroverznom biografijom. Za razliku od mnogih svojih kolega koji su ekranizovali ovakve teme, Trank se odlučio za jedan drugačiji pristup i prikaz Caponea, koji bar po prvim reakcijama publike i kritike nije previše interesantan.
Radnja filma smještena je na Floridu, gdje pratimo posljednju godinu života gangstera Fonsa poznatijeg kao Al Capone. Nakon boravka u zatvoru zbog utaje poreza, njegovo zdravstveno stanje se ekstremno pogoršava, a on se sa porodicom seli na raskošno imanje kako bi u miru proveo penziju. Iako više nije bio u kriminalnim vodama taj mir nije pronašao. Glavni razlog tome jeste bolest koja je od njega napravila polusvjesno biće koje ima niz zdravstvenih problema, kao što su halucinacije, nemogućnost kontrolisanja bešike i još mnogo toga. Upravo tu borbu sa zdravljem, njegov život na imanju, ali i bezuslovnu pažnju koju dobija od svoje supruge, reditelj koristi kao centralni okvir i motiv u kojem se kreće.
Baveći se posljednjom godinom života poznatog gangstera, reditelj Josh Trank nam nudi ne baš popularan pristup i široj javnosti ne toliko poznat portret Al Caponea. Polazeći od one lične i najintimnije perspektive, Josh Trank nas upoznaje sa Caponeom koji je sve ono što nije bio na svom vrhuncu. Capone kojim se on bavi zapravo je nemoćan i slab čovjek, čije dnevne rutine zavise od pomoći drugih. Iako živ, on zapravo vegetira i samo je sjena onoga što je nekada bio. Odnosno, bar u ovom slučaju, slobodno možemo reći da je sjena sjene onoga iz prošlosti.
U tom pogledu, iako jedna isključivo lična priča, „Caponea“ možemo posmatrati i kao svjedočanstvo o životu i njegovoj prolaznosti. Onoj prolaznosti koja je neminovna i koja potvrđuje koliko smo nemoćni i mali kada nas zadesi bolest ili ono što zovemo život. Bili milioneri, najmoćniji kriminalci ili nešto treće, na kraju nam život ipak ispostavlja račun. A taj račun upravo je potvrda naše beznačajnosti i prolaznosti koliko god nam se činilo da do nje neće nikad doći. Upravo tom našom beznačajnošću koja dolazi na kraju bavi se Trank prikazujući nam jedan potpuno drugačiji portret Caponea. Portret koji možemo definisati kao totalni mrak i najgoru noćnu moru u kojoj se samo na trenutke pojavljuje svjetlo. Ta mora spoj je realnosti i raznih sjećanja Caponea koji u stvari čine njegovo i više nego mračno psihičko stanje. Takođe, kao jedan od motiva kojim se reditelj bavi tokom cijelog filma, ali nenametljivo jeste odnos Caponea i njegovog sina za koga niko ne zna a koji ga konstantno zove i koji je kilometrima daleko od njega.
Specifičan pristup reditelja, odnosno odluku da se bavi samo posljednjom godinom života Caponea, insistirajući na mučnom prikazu njegovog zdravstvenog stanja, možemo navesti kao jedan od mogućih razloga zbog čega film nije naišao na oduševljenje publike i kritike i ostvario one potencijale koje je u određenim segmentima definitivno imao. Sa druge strane, upravo taj pristup treba i pohvaliti kao nešto u šta je reditelj, kako je jednom prilikom i rekao, istinski vjerovao kao sredstvo uz pomoću kojeg je pokušao prikazati pakao kroz koji je prošao Capone. U tom smislu, ne čudi što je mnogima film izuzetno težak i naporan za gledanje, jer se i bavi jednom takvom temom pokušavajući da nam što uvjerljivije prenese stanje u kojem se nalazi naš glavni junak, a koje je sve samo ne prijatno za gledanje.
U ulozi Caponea našao se jedan od najvećih glumaca današnjice, Tom Hardy. Upravo on centralni je lik, kako suštinski tako i vizuelno. Zapravo, toliko centralni da se i nije imalo više prostora za ozbiljniju perspektivu ostalih likova. Upečatljivo našminkan i specifičnog glasa, Hardy je odigrao Caponea koga je vrlo teško i mučno gledati. Taj model gdje je akcenat stavljen na šminku i na trenutke čak iritantan glas Hardya jeste dao određenu autentičnost liku, ali je na neki način i sputao Hardya da možda ostvari i bolju, uvjerljiviju ulogu sa manje šminke koja bi bila mnogo više prirodnija.
Uprkos ideji i konceptu, koji donekle jesu drugačiji pa i za pohvalu, „Capone“ je ipak film koji nije u potpunosti ostvario sve svoje potencijale, kako dramski tako i u drugim segmentima. Uprkos tome treba pohvaliti nekoliko zaista uvjerljivih scena koje su najčešće manifestacija privida onoga u Caponeovoj glavi. I pored velikog očekavanja i pažnje koja je pratila sam film možemo reći da je izuzev uloge Hardya film generalno podbacio. Bez obzira na to, ipak smo dobili jedan mračan, mučan i svakako nesvakidašnji portret poznatog gangstera.
Godina: 2020
Država: Kanada, Amerika
Režija: Josh Trank
Scenario: Josh Trank
Uloge: Tom Hardy, Linda Cardellini, Matt Dillon, Al Sapienza, Noel Fisher
Žanr: drama, biografski
Trajanje: 103 minuta