„Hoću da podnesem tužbu protiv mojih rodtitelja. Želim da se neodgovrnim roditeljima oduzimaju djeca. Život je jedno veliko sranje. Ne vrijedi više od moje pocijepane cipele. Ovdje sam usred pakla.“(citat iz filma)
Piše: Vedran Grahovac
Liban je 2018. godine prvi put u svojoj istoriji imao film nominovan za Oskara.(Uvreda) Samo godinu dana kasnije još jedan film iz ove zemlje osvojio je nominaciju. U pitanju je „Capernaum“ rediteljke Nadine Labaki. Poput „Uvrede“ koja je na neki način otvorila svjetska vrata libanskoj kinematografiji i „Capernaum“ ima vrlo izraženu duštveno angažovanu notu stavljajući fokus na konkretne socijalne probleme sa kojima se susreće ova zemlja. Nakon tri nagrade na festivalu u Kanu, nominacija za Zlatni globus, Baftu i mnoge druge nagrade, nominacija za Oskara u kategoriji najboljeg stranog filma došla je kao vrhunac uspješne sezone iako ga na kraju nije uspio osvojiti.
Film počinje scenom iz suda u kojoj dječak Zain tuži svoje roditelje zato što su ga rodili. Zain ima 12 godina iako se to pouzdano ne zna jer nema nikakve papire. On je na izdržavanju petogodišnje zatvorske kazne zato što je nožem napao kako kaže „kučkinog sina“. Nakon uvodne scene iz suda rediteljka nas vraća u prošlost i sve ono što je prethodilo tome da se dječak nađe u zatvoru. U toj retrospektivi upoznajemo se sa Zainovom porodicom koja je na ivici siromaštva. Zajedno sa svojom braćom i sestrama Zain dane provodi na ulici prodajući razne stvari. Nakon svađe sa roditeljima koji prodaju njegovu maloljetnu sestru čovjeku koji im izdaje stan, Zain bježi od kuće. Igrom slučaja završava u improvizoavnom stanu kod emigrantkinje Souade, Etiopljanke koja kao i njen sin Yonas takođe nema papire. Zain tu pronalazi toplinu doma koju nije imao, ali koja nažalost neće dugo trajati.
Spajajući dve životne priče u jednu cjelinu, Labaki nam donosi užasavajuću i poražavajuću sliku svijeta u kojem živimo. Svijeta ukradenih djetinjstava koja to zapravo nisu. U njemu vlada haos i odrasta se puno prije vremena. Djeca postaju ljudi i njihovi životi unaprijed su određeni kako društvom u kojem žive tako i porodicom ili pak onim što bi ona trebalo da bude. U tom smislu, „Capernaum“ govori o djetinjstvu, patnji i bolu koji je neizostavni dio tog istog djetinjstva. Sa njim se naš junak rodio, sa njim živi i sa njim će vjerovatno i umrijeti.
Gledajući Zainovu svakodnevnicu upoznajemo se sa jednom vrstom paralelnog svijeta u kojem postoje oni koji nisu zavedeni u papirima i koji nemaju nikakve dokumente. Ti ljudi zapravo ne postoje kako formalno tako ni suštinski. Oni tumaraju u gomili kao duhovi pokušavajući se domoći nekog boljeg svijeta poput Švedske ili pak Turske, mjesta nacrtanih na karti koje najčešće tu i ostaju daleko od njihovih ostvarenja i želja. Te iscrtane papirne mape najčešće samo blijede kao i oni sami. Na nekoj kiši, u memljivoj kući ili pak negdje drugdje.
Takođe, ovo je priča o sudbinama u kojima je prilagođavanje i preživljavanje konstanta. U nedostatku uređenog sistema i društva junaci ovog filma opstaju iz dana u dan. Njihov život je neizvjesnost i stalna trka sa vremenom, novcem, odnosno za životom koji je vrijedan minimuma ljudskog dostojanstva. Društvo o kojem nam priča Labaki zatvoreni je krug destrukcije koja od svojih građana pravi devijante, zločince i prestupnike koji defakto nemaju budućnost.
S druge strane, „Caparnaum“ je posveta porodici, domu i njihovoj važnosti za pojedinca ali i društvo. Upravo ta porodica uzrok je svega dobrog i lošeg. Želeći da zaštiti maloljetnu sestru, Zain se odlučuje na poteze koji će odrediti njegov i živote njegovih najbližih. Labaki nedvosmisleno akcenat stavlja na svu suštinu i značaj porodice kao doma i utočišta koje nam je neophodno. Kako zbog nas, naših najbližih, ali i društva u kojem živimo.
Pored scenarija i priče kao suštine ovog filma, treba pohvaliti glumu Zaina Al Rafeea u ulozi dječaka Zaina. To je jedna od onih uloga gdje se stiče utisak da lik ne glumi nego jednostavno radi ono što je njegova svakodnevnica. Tužnog i umornog pogleda Zain je odigrao dječaka koji je vrlo surov za svoje godine naučen od terora ulice da mora biti jak. Njegov lik je u skoro svakom kadru filma i upravo je on centralni lik i tema oko koje se odvija sve ono o čemu nam govori rediteljka Labaki. Takođe treba pomenuti i odličnu muziku koja daje jedan kompletniji utisak izazivajuću jaku emociju kod gledalaca.
Iako vrlo surov i brutalan „Capernaum“ ipak ima određenu dozu poetičnosti čemu doprinosi upravo muzika, vrlo dobra režija i fotografija. Labaki uspijeva da snimi izuzetno emotivan i potresan film koji je postigao ogroman uspjeh širom svijeta. I pored teške teme ima dozu gledljivosti i onaj segment koji privlači i onu širu publiku. Film koji nas podsjeća na to koliko smo zapravo srećni, iako toga često nismo svijesni. Film u koji je stala sva tragedija ovog svijeta.
Godina: 2018
Država: Liban, Amerika, Francuska, Kipar, Katar, Velika Britanija
Režija: Nadine Labaki
Scenario: Nadine Labaki, Jihad Hojeily, Michelle Keserwany
Uloge: Zain Al Rafeea, Yordanos Shiferaw, Boluwatife Treasure Bankole, Kawsar Al Haddad
Žanr: drama
Trajanje: 126 minuta