„Jako volim čitati književnost koja je posvećena ženskom iskustvu, ali to ne znači da ne čitam muške i ne volim muške priče. Naprotiv, u takvim tekstovima nalazim odgovore na mnoga pitanja i bolje razumijem taj svijet, ali se zasad ne bih usudila pisati o njemu jer to ne bi bilo dovoljno dobro, ni blizu onome kada govorim o ženama. U književnosti je svačiji glas važan zato književnost i vodi do razumijevanja drugih i drugačijih.“
Piše: Fedor Marjanović, foto: Marijana Baškarad
Ovim riječima Magdalena Blažević opisuje svoje viđenje književnosti. Rođena je u Žepču, a živi i radi u Mostaru. Iako je njena prva knjiga, zbirka pripovjedaka Svetkovine, tek nedavno objavljena u izdanju Frakture, Magdalena je u književnim krugovima već poznata. Njene priče su dobijale mnoge nagrade, među kojima su i “Bugojanska vaza” u Bugojnu i “Zijo Dizdarević” u Fojnici.
U svojim pričama Magdalena Blažević opisuje živote žena u patrijarhalnim sredinama. Njene junakinje su nerijetko žrtve sopstvene okoline, ali često se bore protiv podređenog položaja u koji su postavljene na osnovu svoga pola. Njihove sudbine Magdalena predstavlja izuzetno lirizovanim jezikom, koji iznosi prije svega njihovo emotivno stanje i patnje koje preživljavaju.
Iako ste tek nedavno objavili prvu zbirku Svetkovine, već ste poznati na našoj književnoj sceni i Vaše priče su dobijale važne nagrade.
Svetkovina je objavljena prije nekoliko dana, ali knjiga još uvijek nije došla do mene tako da nestrpljivo iščekujem taj susret. Vrlo sam zadovoljna suradnjom s uredništvom Frakture zahvaljujući kojem su u zbirku ušle samo probrane priče. Uz to je dobila i lijepe korice za koje je zaslužan likovni umjetnik Mislav Lešić.
Zbirka je nastajala dugo, gotovo tri godine, jer sam svakoj od priča posvetila onoliko vremena koliko je bilo potrebno da bih u konačnici bila zadovoljna tekstom. Iako sam po prirodi vrlo nestrpljiva, književnost je prostor koji to ne trpi tako da priče puštam da se najprije slažu u glavi, potom u kraćim skicama i naposljetku u tekstu. Danas je piscima lakše predstaviti se publici, nego što je to bilo u vrijeme prije internetskih portala i književnih časopisa. Svoju sam prvu priču objavila u BestBooku podlistu časopisa Express jer sam u to vrijeme za njih pisala književne osvrte, potom na portalu Strane, Ajfelovom mostu, Astronautu, Balkanskom književnom glasniku itd. Vrlo brzo sam uz pomoć prevoditeljice Anđelke Raguž dvije priče objavila u newyorškom časopisu Adelaide Literary Magazine, što je za mene bilo ravno čudu, kasnije je Igor Buljan priču Ivana preveo za ruske Artikulacije, a kanije je objavljena i u makedonskom Blesoku. Nešto više pozornosti donijele su mi priče koje su osvojile prvo mjesto na književnim natječajima. Ponudu za objavu zbirke dobila sam vrlo rano, nakon pet napisanih priča tako da sam uz to što sam bila neizmjerno sretna osjetila i odgovornost prema izdavaču i dala sam sve od sebe da ispunim očekivanja.
Junakinje Vaših pripovjedaka su uglavnom žene sa sela koje se nalaze u raznim vrstama potčinjenog položaja. Koliko je važno dati takvim ženama pravo glasa, makar preko književnog teksta?
Istina, u središtu svih dvadeset pet priča su junakinje suočena sa seoskom svakodnevicom, krutim patrijarhatom, nesretnim brakom, (ne)željenom trudnoćom, žudnjom za ljubavlju i ispunjenjem seksualnih fantazija. One izvršavaju svoje zadaće, bračne i majčinske, ali iza zatvorenih vjeđa odvija se njihov tajni život, stvarni ili izmišljeni, i to je njihov način da prežive. Tragam za onim nagonskimu čovjeku, žudnjama kojima se ne može oduprijeti i opsesivnom ljubavi.
Iako često veoma traumatična, dešavanja o kojima pišete nije teško zamisliti u stvarnosti. Koliko su one zasnovane na stvarnim događajima?
Nijedna priča nije u potpunosti istinita niti u potpunosti izmišljena jer u književnosti nema jasne granice između fikcije i fakcije. Čitatelji su skloni izjednačavati autora/autoricu s junakom/junakinjom, to čak povremeno čini i nepromišljena kritika. Istina je da su mnoge priče iz zbirke nastale na temelju priča koje su mi ispripovijedale žene iz sela u kojem sam odrasla, ali da bi takva priča postala književni tekst ona se morala i izmaštati. Iako priče temeljene na takvim stvarnim događajima jesu vrlo uspjele i jako sam zadovoljna s njima, kao autorica se osjećam najslobodnije kada mogu izmaštati gotovo sve. U takvim slučajevima mi kao okidač posluži neobičan naziv nekog mjesta, ime žene ili anegdota.
Specifičnost Vašeg jezika je da koristite rečenice koje su kratke, ali veoma lirski intonirane. Recite nam nešto o svom autroskom stavu prema jeziku u književnom djelu.
Koliko god da je dobra ideja važna za književno djelo nije ni upola važna kao jezik kojim je ispisano. Čitam mnogo poeziju i od pjesnika učim kako sa što manje riječi reći što više, kako spojiti nespojive riječi i stvoriti atmosferu priče. Pisci u našoj regiji su sretni jer na raspolaganju imaju nevjerojatno jezično bogatstvo samo formalno razdvojenih jezika. Kada pišem priče koje se odvijaju prije rata moj jezik se automatski prebacuje na srpsko-hrvatski jer ne mogu zamisliti da djevojčica ili žena iz tog vremena govori suvremenim hrvatskim jezikom. Dopustila sam, naravno, neke lektorske intervencije da bi knjiga bila jasnija čitateljima u Hrvatskoj. Moguće je da će im neki bosanski regionalizmi biti nepoznati, ali ih nema toliko da je bilo potrebno dodati rječnik nepoznatih pojmova.
Naša književna scena je veoma bogata kvalitetnim spisateljicama. Pored Vas tu su i Senka Marić, Tanja Stupar Trifunović, Lejla Kalamujić… Kako ocjenjujete prisutnost žena u domaćoj savremenoj književnosti?
Nikako mi se ne sviđa ta podjela na mušku i žensku književnost, priznajem samo podjelu na dobru i lošu književnost. Na našoj je sceni toliko dobrih pisaca da je nezahvalno poimence ih nabrajati jer bih sigurno nekog zaboravila, ali je istina da je sve više autorica koje pišu jako dobru književnost. Mnogo čitam, kupujem nove knjige, posebno zbirke kratkih priča i uz to kao jedna od urednica portala za književnost Strane svakodnevno čitam priloge koji nam pristižu tako da sam upoznata i s nekim novim imenima čija književnost još uvijek nije ukoričena, a to svakako zaslužuje.