“Planine se ne osvajaju, one se prije svega moraju poštovati. Najveći broj nesreća u planinama se dešava baš zbog toga što čovjek nastupa kao konkvistador, potcjenjuje planinu. Ako je planina blaga i pitoma onda čovjek postaje surov. Kad je planina surova, čovjek sazna gdje mu je mjesto.”
Piše: Amina Cerić; Foto: Privatna arhiva
Ovo su riječi Visočanina Marina Petrovića (38), redovnog profesora na Mašinskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, koji je ove godine uspio da dovrši izazov koji je zadao sam sebi te se popeo na svih 78 bh. planina iznad 2000 m.n.v. Svoju avanturu sa visokih 78 započeo je penjanjem na Maglić prije dvije godine, a završio u augustu na Pešti brdu na Čvrsnici. Prva tura bila je naporna, djelimično i opasna, ali Maglić mu se za to odužio prelijepim i nestvarnim pogledima.
“Maglić je naša najviša planina i zbog toga je posebna. Dugo vremena sam imao želju da se popnem na “krov” BiH, ali nisam imao s kim otići. Tada nisam znao nikoga iz planinarskih krugova, a nisam se naravno ni odvažio krenuti sam. Prije dvije godine se uspijem dogovoriti s prijateljem, čiji otac je bio nekoliko puta na Magliću, da idemo s njim. To je bila cjelodnevna tura od nekih 20-ak km hoda, oko 1.000 metara uspona. Tada izuzetno naporna i djelimično opasna tura za nekoga ko nije u nekoj posebnoj kondiciji niti tehnički spreman za penjanje po planinama”, prisjeća se Marin te dodaje da je nakon toga jedva čekao sljedeću planinarsku turu.
Penjanje do svake planine sa sobom nosi posebna iskustva, izazove i uspomene. Neke teže putanje zahtijevaju i specijalnu planinarsku opremu koja je poprilično skupa, a namijenjena je ozbiljnim planinarima. Upravo zbog visokih cijena ona se nabavlja postepeno, a naš Marin ističe kako su kvalitetne cipele najbitnije. Pored toga, tu su i određene pripreme koje naš sagovornik praktikuje prije nego se odvaži dosegnuti novi vrh.
„Obavezno morate dobro proučiti putanju, šta sve možete očekivati na stazi, ima li izvora pitke vode usput, od toga zavisi koliko vode treba ponijeti sa sobom. Obavezno pratiti vremensku prognozu, kako par dana prije planiranog uspona, tako i neposredno pred polazak. Uvijek javite nekome od kolega planinara gdje idete, u koliko sati polazite, koja je planirana ruta, ako se šta nepredviđeno desi da drugi znaju gdje tražiti. Obavezno se javite i kada siđete. Što se tiče fizičkih priprema, ne mogu se odmah ići penjati teži vrhovi dok ne se ne dostigne odgovarajuća kondicija”, objašnjava Petrović te početnicima u planinarskim vodama savjetuje da nikada ne idu sami, koliko god se ruta činila jednostavnom. Poželjno je i dosta informisanja kroz čitanje različitih priručnika.
Prenj opisuje kao najljepšu i najsuroviju planinu. Njen vrh Erač bio mu je najteži uspon od ukupno njih 78. Kako ne smatra da je ispravno reći da se vrh neke planine osvaja, objasnio je kako on doživljava svaki dosegnuti planinski vrh.
“Šetnja po planini za mene predstavlja uživanje i psihički odmor. Dostizanje vrha predstavlja krunu jedne takve šetnje gdje planinar za svoj trud i poštovanje prema planini bude nagrađen nestvarnim i nesvakidašnjim pogledima. Mali broj ljudi je povlašten da uživa u takvim pogledima”, kaže naš sagovornik.
Činjenica je da su pojedina mjesta bogata prirodnim ljepotama u BiH podcijenjena, samim tim i manje posjećena. Ovakav slučaj izražen je i kod planina i planinskih vrhova. Neki, ali ne i jedini, razlozi su nedovoljna ulaganja i promocija, ali i čisto neznanje i nesvjesnost državljana, a odmah za tim i turista.
“Ako krenete na Hajdučka vrata na Čvrsnici ili na Veliko jezero na Treskavici, možete biti sigurni da ćete sresti još barem 20 ljudi bilo koji radni dan, a vikendom čak i više. Ali ako krenete na Erač ili Herač, Vidinu kapu na Prenju, Lica na Volujaku, ili Ljubišnju – nećete sresti nikoga. Postoji nekoliko razloga. Hajdučka vrata su prirodni fenomen koji je prilično komercijaliziran, dosta izvikan, jednostavan za popeti. Na skoro svim planinama postoji bar jedno takvo prirodno okno u stijenama koje nije poznato nikome osim strastvenim planinarima”, kaže on te dodaje kako su kondiciona i tehnička zahtjevnost takođe razlozi neposjećenosti određenih mjesta.
Ništa manji problem ne predstavljaju ni loši putevi i makadami koji će vas pratiti dok ne stignete do polazne tačke.
“Sramota je da je pristupni put do polazne tačke za uspon na Maglić, našu najvišu planinu, u izuzetno lošem stanju. Do Orlovačkog jezera, polazne tačke za uspon na najviše vrhove Zelengore, vodi 18 km vrlo lošeg makadama. Do polazne tačke za uspon na Ljubišnju vodi 45 km makadama koji je mjestimično u vrlo lošem stanju. Vrlo mali broj uspona je gdje se auto na polaznoj tački može ostaviti na asfaltu”, priča Marin za eTrafiku.
Jedina dobra stvar kod planina koje su manje posjećene jeste to što ostaju pošteđenije ljudske ruke i zagađenja.
“Planine do kojih je teško doći ostaju netaknute i bez tragova čovjekovog onečišćenja. Nećete naći nijedan papirić kod Ledenog jezera ispod Peštibrda na Čvrsnici ili u Lučinama pod Lupoglavom na Prenju, ali često možete vidjeti kako “izletnici” okreću janje kod stećaka na Visočici ili uz Prokoško jezero na Vranici”, kaže Petrović.
Pored planinarenja na domaćem terenu, planinario je i stranim zemljama. Hobi su mu još putovanja i posjećivanje “off the beaten path” mjesta (mjesta koja nisu toliko popularna), a uživa i u cestovnom biciklizmu, stonom tenisu i trčanju. Neke od planina koje mu još uvijek predstavljaju veliki izazov su Prenj, južni greben Čvrsnice kao i vrhovi na grebenu Jelinka i Peštibrda. Nakon što je uspješno ispunio ciljeve koje je sebi prethodno zadao, ne sumnjamo u njegovu istrajnost ni u narednim.
“Ne mislim da je ovaj “uspjeh” nešto spektakularno. Svako ko se određeni vremenski period bavi planinarenjem i u tome uživa, a uz to iskreno voli svoju državu, vjerovatno će htjeti (i uspjeti) popeti sve ove vrhove. Uz to što sam planinar, ja sam prvenstveno putoholičar. Uživam u putovanjima. Dosad sam posjetio 94 države i ove godine je taj broj trebao narasti iznad 100. Nažalost pojavio se taj neki virus koji nam je svima poremetio planove. Nadam se da će se stanje uskoro normalizovati, da će nam se svima vratiti ona naša “stara normalnost” i da ću uspjeti posjetiti sve države svijeta”, završava Marin razgovor na naš portal.