Već 2007. godine, kada je snimio svoj debitantski film „Apsolutnih sto“, Srdan Golubović je privukao pažnju filmske javnosti u Srbiji. Nakon toga, snimio je i „Klopku“, film koji se smatra savremenim srpskim klasikom. Sa samo nekoliko filmova, koliko je režirao, postao je jedan od vodećih i cjenjenijih reditelja u regionu. Beskompromisan i svoj, kroz svoje filmove se bavio važnim temama. Nerijetko, njegovi filmovi bili su u takmičarskom programu filmskog festivala u Berlinu. Upravo na ovoj filmskoj smotri, njegov najnoviji film „Otac“ osvojio je dvije nagrade, ali i nominaciju Evropske filmske akademije za najboljeg evropskog glumca za ulogu koju tumači Goran Bogdan.
Piše: Vedran Grahovac
Radnja filma prati Nikolu iz malog mjesta u Srbiji. On ostaje bez posla, zaostalih plata i otpremnine. Nakon što njegova supruga pokuša da se zapali ispred njegove bivše firme, kako bi mu isplatili zaostale plate, šalju je na psihijatriju. Nikoli centar za socijalni rad oduzima dvoje maloljetne djece zbog toga što nema stalni posao, struju i vodu, u kući u kojoj živi. U želji da opet bude sa njima, Nikola kreće pješke u Beograd da lično ministru preda žalbu i pokuša da vrati djecu. Taj put koji će trajati pet dana, čini veći dio filma, prikazujući nam svu tragediju glavnog junaka.
Kao i u svojim prethodnim filmovima i u „Ocu“ Golubović svoje likove stavlja u krajnje nezavidne situacije. Te situacije posljedica su spleta raznih okolnosti, a najčešće su samo odraz kompletne slike društva u kojem žive. Društva koje posrće u svim svojim segmentima. Ekonomskom, političkom, ali i moralnom. Odraz takvog posrnuća neminovno utiče na pojedince, mijenjajući njihove živote i sudbine. Ono je pokretač mnogih stvari koje, u zavisnosti od samog pojedinca, mogu biti loše ili dobre. U slučaju našeg junaka, društveno posrnuće izazvaće djelo vrijedno pažnje i svakako apsolutno divljenje.
Nikolin put, zapravo je prikaz žrtve epskih razmjera, a koja je posljedica ogromne očinske i roditeljske ljubavi. Taj put jeste borba za djecu, naše dostojanstvo i ono što jesmo. On je posljednji krik ljudskosti i pokušaj da glavu još malo zadržimo iznad vode. Pješačanje do Beograda je nepristajanje na datu situaciju i poraz. Dokaz da se može i mora drugačije. Bez obzira na ishod i krajnji rezultat.
Kroz životnu priču Nikole, „Otac“ je i prikaz Srbije i njenih institucija. Zbog bahatih i korumpiranih službenika, taj sistem trune iznutra bivajući hladni birokratski aparat u potpunosti otuđen od ljudi i ljudskosti. Donekle, on je skup raznih članova zakona i nerijetko, besmislenih formi koje svojom deklarativnošću gube onaj suštinski smisao a to je istinska pomoć djeci i njihovim roditeljima.
Da cjelokupan sistem nije loš i da nije sve beznadežno, Golubović nam prezentuje izbjegavajući jednostrani pristup ovoj kompleksnoj temi. Naime, uprkos nefunkcionisanju sistema i nemoralnim pojedincima, postoje i oni koji nisu izgubili empatiju i koji su jednostavno dobri ljudi. Oni nisu imuni na tuđu muku i svakog trenutka su spremni da pomognu. Upravo takve ljude upoznajemo kroz neke od likova koje će Nikola sretati na svom putovanju. I upravo ovaj pristup koji nam nudi dve strane, defakto daje jednu kompleksniju sliku svijeta i društva u kojem živimo. Sliku svijeta u kojem će uvijek naspram zla stajati i dobro.
Pored odlične režije i fotografije u kojoj nerijetko dominiraju priroda i ulice, kao bitan segment filma treba pomenuti scenografiju. Nasuprot čistim prirodnim predjelima, ostala scenografija je sumorna i mračna, a čine je oronule zgrade, kućice i kiosci koji aludiraju na siromaštvo i krah društva i sistema. Bilo ekonomski ili pak moralni. Takođe, uloga Gorana Bogdana koji tumači lik Nikole, zapravo je jedan od glavnih aduta filma. Sa malo teksta on tumači nevjerovatno tragičan lik koji uprkos tome što se čini da nema izgleda, dostojanstveno nosi svoj krst. Treba reći, Golubović nije upao u zamku da ovakvu temu eksploatiše patetikom i jeftinim emocijama, jer on to, zapravo, ne radi nikada. Pored navedenog, za pohvalu je i glumački kasting. U epizodnim ulogama imamo priliku da gledamo zamimljive i živopisne karaktere od kojih treba spomenuti glumce: Borisa Isakovića, Nadu Šargin, Nikolu Rakočevića, Milana Marića i Jovu Maksića.
Još jednom Srdan Golubović snima odličan film, dokazujući da je veliki evropski reditelj. Odlično režiran sa sjajnim glumcima, „Otac“ kroz krajnje intimnu priču govori o tragediji društva u kojem živimo. Već od uvodne scene sa Nadom Šargin, gledaocima postaje jasno koliko je ovaj film gorak i težak. Emotivan, potresan i tragičan. Pored tog gorkog ukusa, treba naglasiti da je „Otac“ vrlo inspirativan i nadahnjuć film. Društveno angažovan, šalje jednu veliku, bitnu i humanu poruku. Film o kome će se tek pričati, kao i o ulozi Gorana Bogdana.
Godina: 2020.
Država: Srbija, Francuska, Njemačka, Slovenija, Hrvatska i Bosna i Hercegovina.
Režija: Srdan Golubović.
Scenario: Srdan Golubović, Srđan Koljević i Ognjen Sviličić.
Uloge: Goran Bogdan, Nada Šargin, Boris Isaković, Muharem Hamzić, Ajla Šantić, Milica Janevski, Milan Marić, Jovo Maksić, Nikola Rakočević, Ljubomir Bandović.
Žanr: drama.
Trajanje: 120 minuta.