“Nisam mislio da će biti ovako teško. Čini mi se kao da je sve otišlo bestraga. Sanjam grozne snove. Kako tonem u živi pijesak, dok djeca pokušavaju da me izvuku granom.”
Piše: Vedran Grahovac
Ken Louč (Ken Loach), proslavljeni britanski reditelj, jedan je od malobrojnih u istoriji filma koji su dva puta osvajali nagradu Zlatna palma. Društvena angažovanost i bavljenje bitnim temama, karakteristike su po kojima je postao prepoznatljiv širom svijeta. Nerijetko, junaci njegovih filmova su obični „mali“ ljudi, pripadnici radničke klase kroz koje Louč, kao malo koji reditelj, vjerno i realistično oslikava portret surovog svijeta kapitalizma. Upravo na tim osnovama snimio je i svoj posljednji film „Sorry We Missed You“ iz 2019. godine.
Radnja filma prati supružnike Rikija (Ricky) i Ebi (Abbie). Ebi je njegovateljica i konstantno radi, dok Riki odlučuje da proda auto, kako bi se priključio franšizi velike firme brze pošte i kupio kombi koji mu je neophodan za rad. Poslije nekoliko dana rada u firmi, shvata da ne radi kod njih nego sa njima „sarađuje“ i da neće primati platu nego naknadu. Zapravo, shvata da je ta firma poligon modernog izrabljivanja radnika, koji nemaju pravo ići u toalet, nemaju slobodan dan i rade po 14 sati dnevno. Uprkos tome, ostaje tu, a sve sa namjerom da za određeni period stekne neophodnu svotu novca i riješi egzistencijalne probleme od životne važnosti, kao što je kupovina stana. Pored toga, ima probleme sa sinom koji se od njega u potpunosti emotivno otuđio.
Za razliku od svog prethodnog filma „Ja, Danijel Blejk“ (I, Daniel Blake), u kojem Louč akcenat stavlja na besmisao birokratije, u ovom filmu Louč se bavi dehumanizovanim svijetom kapitalizma i radnika, polazeći iz perspektive čovjeka. Globalnu sliku društva prezentuje iz mikro ugla, koji u potpunosti oslikava ono u šta se svijet oko nas odavno pretvorio. Bez obzira na ekonomsku razvijenost, u tom svijetu profit je jedino i vrhovno načelo. Velike kompanije, trkajući se jedna sa drugom, baziraju svoja poslovanja prateći trendove, odnosno, konkurenciju od koje moraju da budu bolje. U toj trci, oni svoje radnike „gaze“ kako moralno tako i fizički. Od njih prave bezlične „robote“, koji osim toga što rade, nemaju ništa. Njihov život sveden je na isporuke, rokove i bojazan da se ne razbole.
Taj i takav svijet, neminovno utiče na nas, naše porodice i međuljudske odnose. Upravo tim odnosima, kao posljedicama surovog kapitalističkog društva, bavi se i Louč. Odnos otac–sin, suprug–supruga, kao i cjelokupna atmosfera u porodici, u ovom slučaju, biće poremećeni, a u velikoj mjeri zbog, skoro pa, danonoćnog rada supružnika.
Rizikujući mnogo toga, Riki pokušava da krene ispočetka sa namjerom da izađe iz finansijskog mraka u kojem se nalazi. Ono što je problem, jeste, to što tone sve dublje kako se sve više trudi. Uprkos tome, on nastavlja da se bori shvatajući da se povratak nazad u stvari ne isplati. Cijena pokušaja tog izlaska biće velika i tiče se, naravno, njegove porodice. Glavni lik ovog filma, zapravo, ulazi u začarani krug u kojem se sve, bar tako izgleda, urotilo protiv njega . U tom smislu, ovaj film jeste autentičan i prevashodno realističan portret radničke klase u svijetu surovog kapitalizma. Priča ove porodice tragična je slika mnogih, onih čiji životi prolaze u radu i tišini. To su oni, uglavnom dobri i pošteni ljudi za koje, nerijetko, kažemo da su sjena svoje sjene.
Takođe, ovo ostvarenje je i posveta porodici kao osnovnom temelju našeg društva. Bez obzira na društveno političke okolnosti, porodica je ta koja nas ipak drži na okupu i za koju se, ma kakva god da bila, ipak vrijedi boriti. Kroz odnos sina i oca, njihov sukob i dijloge, Louč se bavi pitanjem – da li vrijedi u ovakvom svijetu ići uzornim i poštenim putem, kada svakako znamo naš ishod? Naravno, poznajući Loučev opus, jasno je da kod njega nema dileme i da je to samo pitanje u okviru filma na koje se odgovor već zna, a koji je u stvari suština i poruka samog filma.
Uprkos poznim godinama, Louč i dalje posjeduje nevjerovatnu strast za snimanje filmova u kojima je osjećaj za pravdu i istinu svakako dominantan. Još jednom, pokazuje da je puno više od filmskog reditelja, obrađujući društveno bitne teme i dajući svojim filmovima dimenziju koja je mnogo više od filma. Realističan i uvjerljiv, „Sorry We Missed You“ je potresna i emotivna drama. Gledajući film, postajemo svjedoci jedne životne, savremene tragedije koja je, zapravo, svakodnevna i konstantna.
Godina: 2019.
Država: Velika Britanija, Francuska, Belgija.
Režija: Ken Louch.
Scenario: Paul Laverty.
Uloge: Kris Hitchen, Debbie Honeywood, Rhys Stone, Katie Proctor.
Žanr: Drama.
Trajanje: 101 minuta.