Posljednjih deset godina južnokorejska kinematografija doživljava pravi procvat. Razne velike evropske nagrade za filmove iz ove zemlje, samo su jedan od parametara koji pokazuje koliko je ova zemlja bogata kvalitetnim filmovima. Kao vruhunac došao je i prvi „Oskar“ u istoriji za ovu zemlju koji je film „Parazit“ osvojio 2019. godine. Jedan od reditelja koji je u velikoj mjeri doprinio popularizaciji ove kinematografije u svijetu jeste i reditelj Na Hong Jin. Nakon odličnog trilera „Tragač“, snimio je „Jecaje“ (The Wailing) kojim je i dalje zadržao visok nivo.
Piše: Vedran Grahovac
Radnja filma smještena je u jedno malo selo gdje pratimo seriju misterioznih i brutalnih ubistava koja se šire nezaustavljivom brzinom. Ta ubistva praćena su još čudnijim pojavama i neobičnim ponašanjima određenog dijela stanovništva. Nezainteresovani i ne baš spretni policijski inspektor Jong Gu (Jong-Goo), jedan od glavnih za rješavanje ovog slučaja, trgnu će se i ozbiljnije prihvatiti pronalaska ubice kada se sa njegovom kćerkom počnu dešavati i više nego neobične stvari, a što će on shvatiti kao direktnu vezu sa novonastalom zbunjujućom situacijom u selu. Opšti haos koji ulazi u ovo malo mjesto, većina mještana će dovesti u vezu sa dolaskom misterioznog Japanca koji živi sam na planini i za koga se priča da je duh.
Za razliku od „Tragača“ koji je tipičan triler sa primjesama misterije, u „Jecajima“ Hon ide korak dalje spajajući ova dva žanra sa elementima fantazije i horora. Ti elementi, a najviše primjese fantazije, kao i sam scenario, daju nam prostor za široka tumačenja filma kao i njegovih poruka. Ovaj, samo naizgled, tipičan trilerovski siže filma reditelj uspješno koristi kao okvir u kome obrađuje univerzalnu temu zla kao i načine na koji se mi odnosimo prema tom zlu. Istovremeno, „Jecaji“ su odlična studija ljudi često nemoćnih da se izbore sa samim sobom, a pogotovo nekim drugim i ozbiljnijim stvarima. Da ipak nismo toliko jaki koliko često mislimo, i da smo ipak jedna prije svega slaba i krhka stvorenja, koliko god to negirali, vidjećemo kroz ovu ovu brutalnu i na trenutke jezivu priču.
Zapravo, „Jecaje“ možemo da posmatramo i kao portret male i tradicionalne sredine u kojoj dominiraju strah i netrpeljivost prema svemu što je drugačije i nepoznato. Kao simbol tog nepoznatog, Hon je odabrao čudnog Japanca izolovanog i potpuno drugačijeg od drugih. Baš njega mnogi mještani vide kao uzrok svega lošeg što se dešava u selu.
Kroz žanrove trilera i misterije Hon nam ostavlja prostora da ovaj film „čitamo“ i između redova, tumačeći ga i kao društveno angažovano djelo. Vrlo vješto Hon uspijeva uvjerljivo da prikaže mještane ili bar većinu koja još uvijek sve nade polaže u šamane, mnogo više nego u ljekare ili recimo policiju. Isto tako, možemo vidjeti i svu nesposobnost i neprofesionalnost lokalne policije koja je često prikazana kao plašljiva i nesposobna da radi ono za šta je plaćena. I pored te, prije svega, mračne note u filmu je prisutan specifičan i prepoznatljiv južnokorejski humor. Junaci južnokorejskih filmova, kao i ovog, često su sušta suprotnost junacima u Holivudu. U ovom slučaju ta suprotnost je oličena u liku inspektora koji je trapav i smušen. Jedan od onih likova koji će vas zasmijati, ali nerijetko i nervirati.
Sjajna fotografija i odlična kamera dominiraju sve vrijeme filma i doprinose vizuelnom aspektu koji je za najvišu moguću ocjenu. Upravo ovi segmenti doprinose mračnoj i jezivoj atmosferi filma, koji su jedan od najboljih segmenata. Brutalan, mračan i direktan, ovo je film koji daje prostora za razna tumačenja i verzije, koji podstiče gledaoce na razmišljanje. Priča koja govori o strahu, duhovima, ali i nama samima. Film vrijedan pažnje koji potvrđuje dvije stvari — Bon Hona kao odličnog reditelja i južnokorejsku kinematografiju kao jednu od najboljih na svijetu.
Godina:2016.
Država: Južna Koreja.
Režija: Na Hong-Jin.
Scenario: Na Hong-Jin.
Uloge: Jun Kunimura, Jung Min Hwang, Do Won Kwak, Woo-He Chun.
Žanr: drama, misterija, triler, horor.
Trajanje: 156 minuta.