Kada naš kućni namještaj ostari, izblijedi i ispuca obično ga bacimo ili sklonimo daleko od životnog prostora. Upravo takav namještaj, Lejli Selimović iz Zenice, postao je najdraži. Ona se već nekoliko godina bavi reparacijom, restauracijom i redizajnom starog namještaja. Iako je diplomirala na Pravnom fakultetu u Sarajevu, odlučila je da se bavim manje popularnim zanatom.
Piše: Alem Bajramović; Foto: Privatna arhiva, ustupljeno eTrafici
Vlasnica je malog obrta za restauraciju starog namještaja pod nazivom „Wood Surgery“. Ona je, kao i dobar broj djece i omladine u BiH, odgajana sa uvjerenjem da nakon što se završi školovanje mora naći siguran i stalan posao na državnom budžetu i tako sve do penzije.
„To su ti neki ostaci socijalizma, ideja da nam država mora osigurati posao i da se mora raditi isključivo ono za što smo školovani. Pravo me nikada naročito nije zanimalo, jer sam po prirodi oduvijek bila kreativan tip. Oduvijek sam voljela boje, voljela sam crtati, opažati lijepo i drugačije. Igrom slučaja završila sam Pravni fakultet, radila dvije godine u struci kao što se to od nas očekuje nakon što dobijemo diplomu. I u jednom periodu, dok sam tražila svoje ‘mjesto pod suncem’ u nesigunom poslovnom bh. okruženju, odlučila sam da se vratim svojoj kreativnoj strani“, počinje priču Lejla.
Kada je počela da uređuje stan shvatila je da stari namještaj nije za bacanja, već da se od njega mogu dobiti zanimljivi i unikatni komadi. Tako se zainteresovala za tu, tada njoj, nepoznatu oblast. Nikada nije zamišljala da bi se mogla baviti ovim poslom niti upustiti u poduzetništvo, ali je predano počela učiti i istraživati o namještaju, alatima, dizajnu, novim pojmovima.
„Čitala sam, obilazila stolare, raspitivala se i puno učila na sistemu pokušaja i pogrešaka. Po prirodi sam individualan i poprilično introvertan tip, tako da mi je vrijeme koje sam provodila radeći sama u radionici izuzetno prijalo i osjećala sam se puno energičnije i ispunjenije nego kada sam radila od 8 do 16h. Kada sam stekla određena znanja, iskustva i dovoljno samopouzdanja da drugima mogu ponuditi uslugu restauracije, reparacije i redizajna namještaja, odlučila sam da se upustim u poduzetništvo i avanturu zvanu radionica ‘Wood Surgerery'“, kaže Lejla.
Ova radionica postoji već osam godina, ali, kako kaže Lejla, trebalo je dosta rada, strpljenja i volje da se posao stabilizuje i da ova unikatna usluga postane prepoznatljiva na tržištu. Lejla nije imala ni alata ni prostora za ovo što danas radi. Niko se iz njene porodice nije bavio sličnim poslovima pa je morala sve sama učiti i krenula je od nule. Zaradu je koristila za kupovinu potrepština u radionici.
„Prvo sam eksperimentisala u sobi, pa na balkonu, pa sam iznajmljivala prostor za rad. Danas imam malu radionicu koja je u mom vlasništvu i u kojoj se priča nastavlja“, objašnjava Lejla.
U ovoj radionici obavlja najdraži dio posla, kada obuče odijelo i zaprlja ruke. Kaže kako je proces restauracije dugotrajan, prašnjav i nepredvidiv, što je i opis njenog uobičajenog radnog dana. Dosta namještaja koji dođe u njenu radionicu je izazov rastaviti zbog njegove starosti. Tako su šerafi zahrđali, ekseri popucali, drvena konstrukcija je nagrižena crvotočinom, a na njoj se nalazi i nekoliko slojeva boje. Ovo su samo neki od izazova sa kojima se susreće, ali sve uz puno pažnje i ljubavi.
„Nakon što riješim svaki od ovih ‘problema’, palim hoblericu i pristupam šmirglanju starih komada. U međuvremenu sam sa kupcem dogovorila nijansu u koju bojimo drvo, nijansu za štof koji sam naručila i već sam na putu za Zenicu. Stan u kojem živim nalazi se tik uz radionicu, tako da mi je iz tog razloga jako praktično usput raditi i ‘administrativni’ dio posla. Radni dan uključuje i svakodnevnu potragu za starim komadima zbog kojih zavirim na najnevjerovatnija mjesta i upoznam širok krug ljudi“, objašnjava Lejla.
Zamjenila je potencijalno siguran, prijatan i lakši kancelarijski posao za fizički zahtjevniji i prašnjaviji. Stoga su i reakcije na njenu odluku bile očekivane i raznovrsne, s obzirom obzirom na to da se ne dešava često da neko fakultetsku diplomu zamjeni sa prekvalifikacijom u zanatlijsku. Jedan dio ljudi je podržava u njenom specifičnom i kreativnom neredu i radu, dok drugi dio i ne misli tako.
„Neki ljudi su oduševljeni jer znaju za trend ‘novih zanatlija’ koji vani uveliko postoji, dok drugi moj poduhvat vide kao korak unazad i ‘sramotu za društvo i školovane ljude’. To su ljudi čija su viđenja, nažalost, jako skučena i ograničena i na njihove komentare se ne obazirem. Meni je to jako simpatično jer živimo u svijetu lažnih intelektualaca koji kupuju diplome ili se doškolovavaju i obrazuju za vrijeme radnog vremena jer su besposleni na budžetskim radnim mjestima“, dodaje Lejla.
Bosna i Hercegovina je i dalje država u kojoj se osjete društvene vrijednosti patrijarhalnog sistema. Tako se i zanatski posao, posao koji zahtjeva fizički napor i prljave ruke, poput stolarskog, najviše pripisuje muškarcima. Lejla svojim primjerom ruši takve narative i razbija predrasude. Dokazuje kako i žene mogu vrlo vješto baratati alatima i mašinama i napraviti čuda iz radionice kada imaju svoj cilj i vrijeme da ga realizuju.
„Posao jeste fizički zahtjevniji za žene, ali kada ste sami svoj gazda možete se organizovati i odmoriti kada to vama odgovara. Za ovu vrstu posla presudna je i ženska estetika, kreativnost, vizualiziranje, sklonost za kombinovanje boja, materijala, poznavanje dizajna tako da ovaj posao nikako nije nužno ‘muški’. Koliko sam uspjela upratiti, u Americi je ova vrsta posla rezervisana mahom za žene i nadam se da će i kod nas sve više žena pokazati interes za ovaj lijepi posao“, kaže ona.
Za kraj Lejla šalje poruku svim muškarcima i ženama koji imaju ideju, da pronađu ono što zaista vole da rade jer će tada raditi dobro i onda će njihov rad biti cijenjen i prepoznat.
„Poduzetništvo je jako izazovna avantura, posebno za žene, tako da će ljubav prema poslu koji se radi sve učiniti lakšim i ljepšim. Neka budu spremne na puno rada i odricanja, ali zadovoljstvo koje imate nakon što sami nešto osmislite i realizujete je jedinstven osjećaj i ne može se mjeriti ni sa jednim ‘korporacijskim’ poslom“, zaključuje Lejla.
Izradu ovog teksta podržala je Američka agencija za međunarodni razvoj Sjedinjenih Američkih Država USAID kroz projekat PRO-Budućnost. Sadržaj ovog teksta ne odražava neminovno stavove USAID-a ili Vlade SAD.
