Na svojim putovanjima on testira lične granice izdržljivosti, uči, istražuje, upoznaje neobične ljude, zaljubljuje se ili jednostavno usvoji slonče. Njegovi putopisi će vas potaknuti na razmišljanje, ohrabriti za neke nove poduhvate, inspirisati. Počeo je da putuje kada mu je bilo 25 godina i još uvijek to čini. Banjalučanin Srđan Šajinović sigurno vas neće ostaviti bez emocije dok čitate o njegovim iskustvima sa putovanja, koja se protežu na četiri kontinenta.
Piše: Biljana Nedić; Foto: Privatna arhiva
Govori nam da je sve počelo u Istambulu. Sa prijateljem je sjedio na obali mora, pio pivo i slušao muziku. Shvatili su da iz tog grada imaju voz za Damask.
“Odeš na stanicu, kupiš kartu i za gomilu sati nađeš se u Damasku. To je bio divan dan, skapirali smo da smo mi likovi koji mogu i treba da odu vozom u Damask i da se tamo samo iskrcaju, lutaju gradom i traže bilo kakav oblik nevolje. Dan ranije su nas najurili iz Fatiha zbog palestinki (marama), koje u stvari simbolizuju kurdski pokret otpora. Nažalost, nismo nikada otišli u Damask jer je ubrzo počeo rat. I nažalost, više nismo prijatelji. Ali mislim da smo tada shvatili da mi jesmo ti likovi”, prisjeća se.
Koliko god situacije u kojima se nalazi bivaju vrlo ozbiljne i dovode čak i njegov život u opasnost, u isto vrijeme osjeća se i neka lakoća njegovih putavanja. Ipak, koferi mu nisu baš uvijek lagani.
“Volim ruksake, imam ih gomilu. A na putovanja obično nosim jedan koji sam dobio kao poklon od kolega kada sam diplomirao, prije nekih 11 godina. Suštinski uvijek nosim minimum stvari, ali to uvijek na kraju nekako ispadne jako teško kad ga recimo cijeli dan nosiš na leđima, dok stopiraš ili po aerodromima. Na Everestu sam nosio nekih 6,7 kg tereta, ali i to me poprilično uništavalo”, napominje on.
Pored odjeće i laptopa, u ruksak redovno smješta i knjige, od kojih ne odustaje ni na putovanjima.
“I da, imam tu neku ofucanu palestinku koju nosim na svako putovanje još od Istanbula 2011. Tu maramu sam izgubio u Najrobiju pa sam umalo zakasnio na avion jer sam se vraćao po nju u grad, motorom, vožnjom u suprotnoj traci”, govori nam Srđan.
Dodaje da ga sve manje zanimaju materijalne uspomene te da ponekad kupi magnet ili neku košulju. Na svojim putovanjima sreće mnogo ljudi koji i na čitaoce ostavljaju snažan utisak. Neki se zaborave, a neki postanu prijatelji.
“Babe Ljube sam se jedva sjetio na primjer, upoznao sam je putujući autostopom do Makedonije. Neki ljudi ostanu sa mnom zauvijek, a neke zaboravim. Mada su to uglavnom intenzivne i dragocjene razmjene, te sa mnogima ostajem u kontaktu godinama, kao na primjer sa Irancima. Obično se sjetim ljudi od kojih sam nešto važno naučio i dobio. Taj neki Finac iz Nepala koji mi je otkrio tajnu odustajanja. Njega se često sjetim. Ili oca Isaije i oca Petra iz Dečana, od kojih sam takođe mnogo naučio za kratko vrijeme. Kao i deda Miloja iz Dečana”, prisjeća se.
Putovanja mu pomažu da održava balans u životu, ali i da je zahvalan svojoj zoni komfora i da joj se rado vraća. Ne bi želio da je stalno na putu, ali kada jeste, to uključuje hrabrost, odlučnost i sve ono što nemamo u našim zonama komfora.
“Hrabrost je vrlo relativna. Ja, takođe, imam neke strahove koji su većini ljudi iracionalni. A putovanja su mi, između ostalog, pomogla da se suočavam sa njima. Naučio sam plivati i strah je tu bio glavni uzrok zašto to godinama nisam radio. Put je velika škola i veliko bogatstvo. Situacije u koje upadam su me naučile snalažljivosti, svakako. I najčešće mi je pribranost jedina opcija, u stvari. Volim da se lupam adrenalinom, naravno. Ali takođe, volim i da danima ležim u gajbi, naručujem hranu i gledam filmove koje sam pogledao milion puta”, priča nam Srđan.
Često stopira. Ne toliko zbog uštede novca već da bi što bolje shvatio mentalitet stanovnika zemlje u kojoj se nalazi.
“Radim kao programer, a kažu da su programeri nerijetko bahati i razmaženi. A to što skromno putujem je posljedica više razloga: putujem daleko više nego što moj budžet i kredit dozvoljavaju. Postoji i taj momenat da kada negdje odem želim da osjetim mjesto i živim kao lokalac. A obično putujem u zemlje sa niskim standardom, gdje lokalci uglavnom žive skromnijim životom. I obično su veseliji nego ekipa po Dubaijima i sličnim mjestima. Ništa mi ne znače boravci u zlatnim kavezima kakav je recimo taj Dubai. Veoma mi je važno da ne izgubim kontakt sa svijetom iz kog sam potekao, a to je jedan vrlo skroman svijet. Znam da zvuči čudno, ali draži mi je gušter iz te neke sojenice na Goi, nego ‘ol inkluziv’ u Šarm el Šeiku”, iskren je on.
Srđan ima neobičan status staratelja. Koji je, doduše, zaboravio da produži.
“Grozan sam otac, eto. Kerio je inače slonče iz okoline Najrobija. Sada već ima oko tri godine i ja sam jedan od ljudi koji finansira njeno izdržavanje, budući da je siroče i da je jedva preživjela napad krivolovaca”, pojašnjava nam.
Destinacije na koje putuje uglavnom su orijentisane prema istoku, tako glasi i naziv njegovog bloga “East to the Sun”. Poslije mnogo sunca otkrio je i čari koje nude hladniji predjeli.
“Treba samo u sebe putovati, što dublje. Ali da bi to čovjek skontao, neophodno je da se dosta naputuje po samoj Zemlji. Ali u kontekstu spoljašnjih destinacija, moram reći da želja za tom Sirijom raste neprestano još od tog maja 2011. godine, na obali Bosfora. Pored toga Avganistan, naravno. Sibir, Grenland, neka zima, nešto. Ljeto je nekako pomalo uobičajeno. Zima je mudra, duboka, zeznuta”, priznaje.
Početkom mjeseca maja bio je jedan od govornika “Travel festa”, koji se održao u Ljubuškom. Pričao je o putu u Mongoliju koji ga je umalo koštao života. U trenutku kada je izvadio telefon da snimi pijane Mongole na plesnom podijumu, prema njemu se zaletjela grupa momaka.
“Njihovi mrki izrazi lica lede krv u žilama. Očigledno svjesna ishoda ove interakcije, odjednom između mene i njih staje konobarica i odvraća im pažnju, dajući mi prijeko potreban prostor. Koristim trenutak i izlijećem van”, prisjeća se on.
Na tom putu odlučio je stopirati i susreo se sa olujom, lokalni prevoznik ga je spasio u, možda, posljednjem trenutku. Samu granicu na putu ka Rusiji nije prešao jer je mjesto po imenu Ulgi bilo u krantinu, zbog dvoje lokalaca koji su pojeli mrmota zaraženog kugom i umrli. Samo ova priča ima više nego dovoljno materijala za knjigu. Od Jerusalima do Everesta, u razmaku od deset godina, razlike su velike, od načina prenošenja iskustava na papir do samih doživljaja putovanja.
“Knjiga čeka da se riješim iracionalnog uvjerenja kako ja ne treba da budem čovjek koji je napisao knjigu i da se zapravo nakanim. Ponekad sam jezivo lijena osoba. Svakako knjizi ne ide u prilog to što sam mnogo naučio o odustajanju u posljednjih nekoliko mjeseci i godina”, zaključuje.